Genocidni temelji Republike Srpske: Grešno začeće, grešno i odrastanje
U RS zaista ima ljudi, premda ne previše, koji uvažavaju državu u kojoj žive
I sa Miloradom Dodikom čovjek se ponekad može podudariti u mišljenju. Takav je slučaj s njegovom ocjenom da “više ljudi u Republici Srpskoj prihvata Bosnu i Hercegovinu nego što ih ima u Federaciji BiH koji su spremni da prihvate Republiku Srpsku”.
U RS zaista ima ljudi, premda ne previše, koji uvažavaju državu u kojoj žive. Gotovo svaki Bošnjak i Hrvat u FBiH, međutim, Republici Srpskoj nikako ne može da oprosti i zaboravi način na koji je nastala – genocidni, zločinački.
Srpski vođa to, naravno, ni u snu ne bi priznao. On će se uvijek, kako kaže, “suprostaviti mišljenjima koja su iznesena”.
Reakcija je to, naravno, na Ramu Mehmedovića, Srebreničanina koji je u četvrtak zaskočio Milorada Dodika dok se u Sarajevu obraćao novinarima i sasuo mu u lice svoje mišljenje o Republici Srpskoj kao “takozvanoj” i “genocidnoj” tvorevini.
Gola istina
S etiketom “takozvana” Mehmedović se, u nervozi i uzburkanim emocijama, malo zatrčao. Republika Srpska je službeni, pravno legitiman i legalan naziv manjeg bh. entiteta. Sve dok ga Ustav BiH tako tretira, i građani toga treba da se pridržavaju.
S ocjenom o genocidnosti te tvorevine, međutim, Ramo Mehmedović je samo rekao golu istinu. Iz njegovih usta izašlo je ono što stoji u većini bošnjačkih i hrvatskih glava, ali i u svijesti i savjesti svakog čestitog čovjeka koji je upoznat s novijom historijom BiH.
Republika Srpska je, ma šta ko govorio, zaista nastala na organiziranom etničkom čišćenju. Dokumenti, a ne prazne riječi, pokazuju da je ta prljava rabota ponegdje, kao u Raminoj Srebrenici, dosezala i genocidne razmjere. Nesrbi su proganjani i rastjerivani svim vrstama terora, a često i fizički likvidirani svakom vrstom oružja, najčešće na vrlo svirepe načine.
Odanost istini ne dopušta nam da ovo zaboravimo niti da to, s vremena na vrijeme, poput Rame Mehmedovića, izbacimo u prvi plan.
Miloradu Dodiku i svakom njegovom sunarodnjaku dobro je poznato da je prostor na kojem sada izrazito dominiraju Srbi, a koji zahvata gotovo polovicu Bosne i Hercegovine, do prije dvadeset godina izgledao, što se tiče stanovništva, mnogo drugačije. U nekim općinama, u kojima su Bošnjaci i Hrvati trenutno samo simbolički zastupljeni, oni su prije agresije i rata čak bili brojčano dominantni.
Čisto srpskih gradova u današnjem Dodikovom entitetu nije bilo. No, upravo takvi “čistunci” danas dominiraju Republikom Srpskom. Samo groblja svjedoče da su ta područja donedavno masovno naseljavali i građani nesrpske nacionalnosti.
Otrovne žile
To što je odgovorio do jučer nepoznatom Rami Mehmedoviću, da RS nije genocidna tvorevina, Dodik je isticao i u mnogim drugim prilikama i pred mnogim visokorangiranim stranim dužnosnicima s kojima se susretao. Znamo da je u više navrata pokušao odbraniti i ono potpuno neodbranjivo, srebreničke zločine, za koje postoji i verificirana međunarodna presuda.
Korijeni na koje se nasadila Republika Srpska očito žuljaju današnjeg srpskog lidera. Bilo bi dobro kad bi to bilo produkt želje da se otrovne žile nekako počupaju, kako je Dodik svojedobno nagovještavao, dok je oponirao SDS-ovim arhitektima genocidne tvorevine i krčio put ka međunarodnoj podršci za preuzimanje političkog kormila u Republici Srpskoj. No, odavno to nije Dodikov cilj: on, ustvari, uporno nastoji da jeftinim deterdžentom spere ljagu na licu entiteta kojim upravlja, i to toliko tvrdoglavo da se pri tome ne obazire na elementarne fakte koji mu u tom odbranaškom poslu ne idu naruku.
Miloradu Dodiku nije potreban nikakav Ramo ni bilo kakvo novinsko podsjećanje, poput ovog, da shvati koliko je nedužne krvi prosuto u temelje entiteta kojim on sada vlada. Dobro on zna da je RS nastala grešnim začećem. No, kad bi to priznao, pred njim bi se našao jedan pogolemi zadatak: da nekako pokuša anulirati rezultate te prljave rabote. Jer, ako je začeće bilo grešno, ne znači da i odrastanje mora biti takvo. Ne znači da RS dovijeka treba ostati samo srpska teritorija, na kojoj će carevati krst i odjekivati pravoslavna zvona.
Nespremnost da svari notornu istinu o genocidnoj podlozi na koju se nasadio bh. entitet pod imenom Republika Srpska, ustvari, proističe iz odlučnosti Milorada Dodika i njegove politike da u miru dovrše posao započet u sramnim vremenima. Stoga je, s puno razloga, posljednjih godina nazivan, i u ovoj novini, nastavljačem Karadžićevog krvavog kursa.
Da osiguranje nije hitro uklonilo Mehmedovića iz Dodikove blizine, i ovaj bi mu to vjerovatno rekao. I bio bi, opet, u pravu! Problem, naime, nije samo u grešnom začeću nego, kako vidimo, i u grešnom odrastanju.
Zaludno povijesno iskustvo
I Srbi su svojedobno bili žrtve genocidne politike. Stratezi i vođe takozvane Nezavisne države Hrvatske (NDH) tokom Drugog svjetskog rata zadali su sebi cilj zvani “tri trećine”: trećinu Srba pobiti, trećinu otjerati, a trećinu pokatoličiti!
Tadašnji ustaški fašizam na kraju je ipak obuzdan, a Srbi, i pored velikih žrtava, ipak spašeni od nestanka i u Hrvatskoj i u BiH.
Stoga je žalosna spoznaja da jedan narod s ovakvim povijesnim iskustvom nije odolio iskušenju da, nekoliko decenija kasnije, sam postane akter jednako krvožednog, zločinačkog projekta uklanjanja nesrba s područja koje su sulude vođe ocrtale kao prostor koji pripada samo njima.
(dnevniavazba)