Svakodnevno na ulicama našeg grada viđamo sve veći broj ljudi koji se nalaze u teškoj materijalnoj situaciji. Javne gradske kuhinje svakim danom imaju sve više korisnika, prosjaci su na svakom ćošku… Ipak, najteže je onima koji nemaju krov nad glavom i koji se svaku večer pitaju gdje će dočekati naredno jutro.
Potreba za prihvatilištem za beskućnike nikad nije bila veća, a u glavnom gradu BiH postoji jedno pri Domu za zaštitu starih lica (Gerontološki centar), koje funkcionira od 1984. godine.
Različiti razlozi
– Za vrijeme održavanja Olimpijskih igara tadašnje vlasti odlučile su skloniti skitnice, prosjake i beskućnike s ulica. Tada je u sklopu staračkog doma napravljena montažna zgrada koja je dobila ime “Organizaciona jedinica – prihvatilište za beskućnike i prosjake”, koja u ovom obliku radi i danas – rekao nam je direktor Gerontološkog centra Zijad Memišević.
Kako kaže, razlozi zbog kojih se neko prijavi u Centar su različiti – od asocijalnog ponašanja, do skitnje i prosjačenja.
– Bilo je slučajeva da policija ili socijalna služba dovedu osobe koje ne pripadaju ovdje. Bilo je alkoholičara, nasilnika i drugih prijestupnika kojima je mjesto u pritvoru. Znali su praviti probleme drugim korisnicima. Jedan maloljetnik kojeg smo primili divljao je, vrijeđao i uništavao inventar. Takvi nam ne trebaju ovdje – kaže Memišević.
Utvrđivanje identiteta
Prema njegovim riječima, osnovna funkcija prihvatilišta, koje broji 25 mjesta, jeste zbrinjavanje skitnica i beskućnika na nekoliko dana, dok im se ne utvrde identitet i socijalni status.
– Nakon toga socijalna služba trebala bi ih preuzeti na sebe. Međutim, to se zna otegnuti na puno više vremena, čak i po godinu. U prihvatilištu imaju smještaj, tri obroka dnevno, garderobu i zdravstvenu zaštitu, kao i redovni korisnici Doma. Ako su u pitanju stariji građani, čekamo da se oslobodi mjesto u staračkom domu, pa ih primamo na stalni smještaj. Maloljetnike prosljeđujemo u domove, a ostali ostaju u prihvatilištu na neodređeno vrijeme – navodi Memišević.
Nedostatak novca
Kako ističe Memišević, veliki problem im predstavlja nedostatak novca, zbog čega ne mogu još više proširiti kapacitete i poboljšati uslugu.
– Ministarstvo za rad, socijalnu politiku, raseljena lica i izbjeglice Kantona daje nam 148.000 KM godišnje za prihvatilište. Međutim, to nam ni približno nije dovoljno jer, kad se to preračuna, ispada da jedan korisnik dobiva 18 KM dnevno, što ne može namiriti ni trećinu troškova. Za sada se nekako snalazimo iz unutrašnjih rezervi, pa barem svi imaju osiguranu hranu. Bojim se da neće moći još dugo ovako – ističe Memišević.
(dnevniavazba)