Strasti i njihov utjecaj na razilaženje (3. dio)
Ko pogleda u mnoga razilaženja između džemata i pojedinaca, bez obzira da li se radilo o naučnim pitanjima ili pitanjima aktivnosti i rada, vidjet će da spoljašnjost toga ukazuje na pravdu i pravičnost, ili ispravnost i ostavljanje devijacija, dok je stvarnost svega toga narcisoidnost i slijeđenje strasti ili loši i niski ciljevi. Već je iznešeno da strasti čovjeka oslijepe, ogluše i skrenu s pravoga puta. Često se te stvari vraćaju na lične probleme ili određene niske težnje. Iako se stvar prikaže i umota u ljubomoru prema vjeri i želju da se dokaže istina, ipak je stvarnost sasvim nešto drugo.
Onaj koji posjeduje spomenute osobine i onaj koji je na putu da bude poput njega spada pod riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Nesretan je rob dinara, rob dirhema, rob crnoporubljenog (luksuznog) ogrtača i rob kadife (el-katifetu) koji je, ako mu se što da, zadovoljan, a ako mu se uskrati, srdit je, a kad se od njega šta traži, ne može se izvući.” (Bilježi Buharija, Poglavlje o džihadu)
Takav je rob ovih stvari, jer su mu postupci radi njih, oni ga radoste i čine zadovoljnim i oni ga čine tužnim. Zbog toga Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “…ako mu se što da, zadovoljan, a ako mu se uskrati, srdit je.” Ovo je dokaz da onaj koga vode strasti obožava svoje strasti kao što je rekao Uzvišeni: “Reci ti Meni ko će uputiti onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo, onoga koga je Allah, znajući ga, u zabludi ostavio…” (El-Džasijeh, 23.)
U hadisu koji prenosi Ebu Hurejre, a zabilježen je u Sahihu spominju se trojica kojima će biti potpaljena Vatra: “Prvi koji je sticao znanje da bi mu se reklo: on je učenjak, karija. Sljedeći koji se borio da bi mu se reklo: on je smion, hrabar. I treći koji je dijelio sadaku da bi mu se reklo: on je velikodušni, plemeniti.” (Bilježi Muslim, Poglavlje o imaretu) Ovima je bila namjera da zadobiju pohvale ljudi i tražili su mjesto i poziciju među njima i to da budu veličani. Nije im namjera bila da svojim djelima steknu Allahovu nagradu i pored toga što su im sama djela bila dobra, na prvi pogled.
U drugom hadisu se kaže: “Ko stiče znanje da bi se njime oholio pred učenjacima ili da bi se prepirao sa neznalicama ili da bi privlačio pozornost ljudi, njemu od njegovih djela sljeduje Vatra.” (Bilježi Tirmizi, Poglavlja o znanju; Ibn Madžeh, vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani; Ed-Daremi 1/102)
Mubahatul-‘ulema – jeste ono kada čovjek želi da pokaže učenjacima da on zna ono što znaju i oni i da je razumio bolje od njih, te da ih je prestigao u broju zaključaka i propisa i da je u mogućnosti da im odgovori i dokaže kako su u krivu.
Mumaratus-sufehaa – to je kad čovjek raspravlja s ljudima da bi se takmičio u drskosti.
Sarf vudžuhen-nas – to je privlačenje pažnje ljudi, tj. izazivanje pohvala i veličanja njega, i upoznavanje njih da je on učenjak tako da se on tim svojim djelom približava Vatri.
U hadisu se kaže: “Ko stiče znanje, kojim se stiče Allahova nagrada, ali ga on ne traži izuzev da bi s tim stekao neku dunjalučku korist neće osjetiti miris Dženneta – a njegov miris se osjeti na udaljenosti od petsto godina.” (Bilježi Ebu Davud, Poglavlje o znanju; Ibn Madžeh, vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani; Ahmed 2/338; Ed-Daremi 1/80; dok je dodatak zabilježen u Muvetti imama Malika)
Kaže Ebu ‘Usman En-Nejsaburi: “Ko u svom govoru ili djelu provede neki sunnet, progovorio je s mudrošću, dok onaj koji u svom govoru ili djelu provede strast progovorio je s novotarijom, jer je Allah rekao: ‘…pa ako mu budete poslušni, bit ćete na pravom putu.’ (En-Nur, 54.)” (Kitabul-I’tisam, Imam Šatibi, str. 72)
Slijeđenje strasti je vrsta širka, kao što su rekli neki od selefa: “Najgore što je obožavano na zemlji su strasti!” Strasti udaljuju osobu od istine, pa makar ta osoba bila svjesna toga. Ako strasti preuzmu kormilo i postanu vodilja, onda taj čovjek postaje partijaš i fanatik, obavezujući svakog na svoje mišljenje, neprijateljujući sa svima onima koji se ne slažu s njim, pa makar istina bila jasna i na drugoj strani, jer istina nije ono što on traži. Zbog svega ovoga biva prezren i ostavljen bez uloge, svaki njegov posao biva osuđen na neuspjeh, jer se pretvorio u svađalicu kojeg vode i kojem sude strasti. To utječe da srećemo takvog koji kad sazna da neko s kim se razilazi izlaže neko pitanje ili zagovara neki stav odmah nastoji odgovoriti i opovrgnuti to mišljenje a da prije toga ne pogleda i ne uzme u obzir da li je taj stav u stvari istina i ispravan. Njemu to biva nevažnim, već ulaže maksimalan napor da svog suparnika prikaže zalutalim, opovrgavajući njegovo mišljenje sa svim čime raspolaže, pa makar banalnim stavovima, i pored toga što ga islam duži na dijalog s neistomišljenikom i na upoznavanje s dokazima koje treba staviti na vagu Kur’ana i sunneta. Na taj način se staje ukraj sukobu kao što kaže Uzvišeni: “I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore.” (En-Nisa, 65.)
Negira se iman onome ko se ne upravlja po Kur’anu i sunnetu u onome u čemu se spori on i drugi, zatim se ne pomiri s odlukom tog dvoga, i ne pokori se bez toga da mu je mrsko ili da osjeća tjeskobu u prsima zbog toga. Čak mora biti zadovoljan i tome se predati u potpunosti ili u suprotnom neće biti mumin, vjernik.
Kaže Uzvišeni: “A ako se u nečemu ne slažete, obratite se Allahu i Poslaniku, ako vjerujete u Allaha i u onaj svijet.” (En-Nisa, 59.) Obavezao je da se u svemu onome u čemu se desi spor vrati Allahu i Poslaniku, jer Njegove riječi “ako se u nečemu” su neodređene tako da obuhvataju svaki spor pa makar i mali, i objasnio je da je vraćanje Kur’anu i sunnetu osnova imana. Ako se desi da se spor ne vrati na presudu Allaha i Poslanika, to bi značilo otpadanje imana, vjerovanja onome ko tako postupi i ovo značenje je jasno izrečeno u prijašnjem ajetu. (U suri En-Nisa, 65.: ‘I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate…’)
Vraćanje Allahu je u stvari vraćanje Njegovoj knjizi, dok je vraćanje Poslaniku vraćanje njegovom sunnetu i to je po idžmau, konsenzusu učenjaka.
Kaže Uzvišeni: “Neka se pripaze oni koji postupaju suprotno naređenju Njegovu, da ih iskušenje kakvo ne stigne ili da ih patnja bolna ne snađe.” (En-Nur, 63.), tj. upozori onog koji ne slijedi Poslanika u njegovom govoru i djelima, nutrinom i spoljašnošću, zapečatit će mu Allah srce i lijepim će mu predstaviti loša djela, pa će ih doživljavati kao da su dobra, te će mu dodati zlo na zlo ili će ga Allah kazniti brzom i bolnom kaznom koje se neće osloboditi, a pored toga mu je na ahiretu pripremljena bolna kazna i poniženje.
Kaže Ibn Kesir u tefsiru sure En-Nur, 63. ajet: “Tj. da upozori i priprijeti onome koji postupa suprotno Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, šerijatu u spoljašnosti ili nutrinom, ‘da ih iskušenje kakvo ne stigne’, tj. u njihovim nevjerničkim srcima, ili dvoličnjačkim ili kakvim novotarskim. ‘Ili da ih patnja bolna ne snađe’, tj. na dunjaluku, ubistvom, ili kakvim šerijatskim sankcijama, ili zatvorom i slično tome.” Zatim je spomenuo hadis zabilježen u dva Sahiha u kojem Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: “Moj primjer i primjer vas je kao primjer čovjeka koji je naložio vatru pa kad je ona osvijetlila njegovu okolinu, počeli su se okupljati leptirovi, ova slabašna stvorenja i padati u vatru dok nisu svi u nju upali. On ih je sprečavao, ali nije uspio da ih spriječi. Tako je primjer mene i vas. Ja sam taj koji vas odvraća od Vatre, ali vi me savladavate i ulazite u nju.”
Razlog zbog koga je ovaj hadis spomenut u tefsiru ovog ajeta je jasan, a to je da onaj koji suprotno postupa Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, naredbi baca sebe u Vatru. Pa se upozorava osoba da šejtan ili strasti uljepšavaju slijeđenje onoga što se suprotstvalja šerijatu, lijepim mu to predstavljajući, pa će gristi ruke svoje onda kad bude razjašnjeno ono što je u prsima.
Svim ovim se podrazumijeva odbijanje sukoba i završavanje s njima, kako bi se postigao sklad i slaganje. Ovo je među najvećim ciljevima islamskoga šerijata. Rekao je Uzvišeni Allah: “O vjernici, bojte se Allaha onako kako ga se treba bojati i umirite samo kao muslimani!” (Ali ‘Imran, 102.), i kaže: “A oni u kojih lica budu bijela bit će u Allahovoj milosti, u njoj će vječno ostati.” (Ali ‘Imran, 107.), “Zato se bojte Allaha i izgladite međusobne razmirice.” (El-Enfal, 1.), “…i ne budite od onih koji Mu druge ravnim smatraju, od onih koji su vjeru svoju razbili i u stranke se podijelili…” (Er-Rum, 31.-32.), “Tebe se ništa ne tiču oni koji su vjeru svoju raskomadali i u stranke se podijelili.” (El-En’am, 159.)
Naredio je Allah svojim robovima, muminima da ga se boje izvršavanjem onoga što im je naredio, od ujedinjavanja na Njegovoj vjeri, voleći se i pomagajući se na dobru i da ne umiru drugačije nego predani Njegovim naredbama, predani pokornosti Njemu, daleko od griješenja. Musliman je onaj koji sačuva druge muslimane od svog jezika i ruku. Naredio im je da se držanjem Njegove vjere sačuvaju od sporenja, razilaženja i razjedinjavanja koji vode do neprijateljstva i bojkota, a zatim do razočarenja, slabosti i toga da nadvladaju i zavladaju neprijatelji! Kao što im je naređeno da zahvaljuju Allahu na tome što ih je obasuo blagodatima zajedništva u vjeri, bratstvom i ljubavlju. Naredio im je da budu pozivači dobra, da naređuju dobro, a sprečavaju ružna djela.
Zatim im je zabranio parčanje pošto ih je upoznao s pogubnošću i štetnošću toga i time šta povlači sa sobom od neprijateljstva i mržnje, zatim suprotnosti i borbe, kao što se to desilo onima prije nas, što smo obavezani da uzmemo u obzir, kako nas ne bi zadesilo ono što je njih. Pa ko uradi tako, pocrnit će mu lice prilikom susreta svoga Gospodara, ubjeđujući se s pravednom nagradom. Zato će toga dana lica pravednih, istinoljubivih i onih koji su težili harmoniji biti svijetla, onih koji su se čvrsto držali Allahove knjige, bježali od cijepanja i razilaženja, upoznali su istinu i ujedinili se na njoj. Upoznali su ružnoću stranputice i loše završnice njenih sljedbenika pa su se udaljili od nje. Sve ovo jasno ukazuje na obaveznost zajedništva i sloge, i zabranjenost parčanja i razilaženja na sve načine. Onaj koji pronađe pukotinu kojom izađe iz ove zajednice biva onim koji se neprijateljski ponio prema Allahu i Njegovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kontrirajući Njegovoj naredbi. Upravo je ovo stanje sljedbenika zablude i strasti.
Učeni se razilaze u nekim naučnim pitanjima, ali se oni vole i jedinstveni su na istini, drže se Allahovog užeta, kao što su to bili ashabi Allahova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Razilaze se u nekim propisima šerijata, ali ih to ne vodi i ne poziva u parčanje i partijaštvo pri čemu svaka skupina neprijateljuje s drugom. Kao što se desilo danas mnogim od onih koji su mišljenja da su od učenih. Da su se držali Allahovog užeta kao što im je to naredio Allah Uzvišeni, onda bi im razilaženja bilo u načinu dolaska do zaključka (el-istinbat) i načinu prilaska šerijatskim tekstovima i njihovim cjelinama u onome što nije došao jasan tekst. Kao što je primjer u razilaženju po pitanju nasljedstva djeda s braćom, ili razvoda prije stupanja u brak, ili pitanjima trgovine, i mnogih drugih primjera u kojima je dolazilo do toga da se svako razilazi sa drugima, ali su i pored toga sačuvali skromnost i međusobno savjetovanje, kao i to što je veza islamskog bratstva bila čvrsta među njima.
Rekao je Eš-Šatibi: “Svako pitanje koje se pojavilo u islamu a izazvalo je razilaženje ljudi, ali razilaženje koje nije vodilo neprijateljstvu niti mržnji niti parčanju, znali smo da je to pitanje od islama. Dok svako pitanje koje se pojavilo a koje je neminovno vodilo neprijateljstvu, klevetanju, komadanju i odvajanju, znali smo da vjera s tim nema ništa i da je to ono na šta je mislio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kod tefsira ajeta: ‘...koji su vjeru svoju raskomadali i u stranke se podijelili.’ (El-En’am, 159.). Obaveza je svakom onome koji posjeduje vjeru i razum da se toga čuva i udalji od toga, a dokaz tome je govor Uzvišenog: ‘I sjetite se Allahove milosti prema vama kad ste bili jedni drugima neprijatelji, pa je On složio srca vaša i vi ste postali, milošću Njegovom, prijatelji.’ (Ali ‘Imran, 103.). Ako bi prilikom razilaženja došlo do međusobnog bojkotovanja to bi se desilo zbog novine koju su inovirali slijeđenjem strasti. Islam poziva prisnosti, međusobnoj ljubavi, samilosti i oprostu i svako mišljenje koje vodi nečemu što je suprotno navedenom je suprotno vjeri.” (Kitabul-muvafekat, 4/186; El-I’tisam, str. 429)
Tefsir koji je spomenuo Eš-Šatibi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, protumačio njime govor Uzvišenog: “Tebe se ništa ne tiču oni koji su vjeru svoju raskomadali i u stranke se podijelili, Allah će se za njih pobrinuti. On će ih o onome što su radili obavijestiti.” (El-En’am, 159.) jeste ono što je prenijeto od Aiše, radijallahu anha, da je rekla: “Kaže Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ‘O Aiša, oni koji su vjeru svoju raskomadali i u stranke se podijelili, to su sljedbenici strasti, sljedbenici novotarije i sljedbenici stranputice iz ovog ummeta! O Aiša, za svaki grijeh postoji pokajanje izuzev sljedbenicima strasti i novotarije, njima nema pokajanja! Ja se odričem njih i oni su se mene odrekli!!'” (Bilježi El-Hakim Et-Tirmizi; Ibn Merdevih; Et-Taberani i Ibn Ebiš-Šejh, međutim nije ispravno da se ovaj govor pripiše Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, jer je u senedu ‘Abad b. Kesir a on je metruk. Ovu predaju je spomenuo Eš-Šatibi u El-I’tisam, str. 45)
Također, Eš-Šatibi kaže: “Moraju se spomenuti osobine sljedbenika novotarije, ali ih ne treba prozivati pojedinačno da to ne bi vodilo podjeli, neredu i nepostojanju prisnosti koju nam je naredio Allah i Njegov Poslanik, kada kaže Uzvišeni: ‘Svi se čvrsto Allahova užeta držite i nikako se ne razjedinjujte.’ (Ali ‘Imran, 103.), i kaže: ‘Zato se bojte Allaha i izgladite međusobne razmirice.’ (El-Enfal, 1.), ‘…i ne budite od onih koji Mu druge ravnim smatraju, od onih koji su vjeru svoju razbili i u stranke se podijelili…’ (Er-Rum, 31. – 32.)
U hadisu se kaže: ‘Nemojte zavidjeli jedni drugima, nemojte okretati leđa jedni drugima, nemojte mrziti jedni druge, nego budite braća, o Allahovi robovi.’ (Bilježi Buharija, Poglavlje o lijepom ponašanju; Muslim) Naredio je, sallallahu alejhi ve sellem, da se izglade međusobne razmirice i obavijestio je da je udaljavanje od lijepog ponašanja prilikom međusobnih odnosa pogubno i da je to ono što upropaštava vjeru. (Bilježi Ebu Davud, Poglavlje o lijepom ponašanju, vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani) Šerijat je prepun ovakvih primjera.” (Kitabul-I’tisam, str. 423)
Znači, od šerijatskih pravila i onoga što proizilazi iz imana i od slijeđenja Allahove knjige jeste: jedinstvo na istini i slaganje po tom pitanju, kao i to da ostavljanje vođenja ovom vjerom vodi razilaženju i razdoru, kao što kaže Uzvišeni: “Pa, ako budu vjerovali u ono u šta vi vjerujete, na pravom su putu; a ako glave okrenu, oni su onda samo inadžije.” (El-Beqare, 137.) Allah Uzvišeni nas je obavezao da zajedništvo i jedinstvo učinimo na osnovu Njegove knjige, na njenim se načelima ujedinjujemo i njenih se propisa držimo. Ne na osnovu lažnih i falsifikovanih stanovišta, niti na izmišljenim pravcima, niti preko nacionalne pripadnosti preko koje se traži ponos, niti nekakvim političkim, zabludjelim opcijama koje su zasnovane na neistini, daleko od upute. Zabranjena nam je podjela, dezintegracija i otcjepljenje (secesija) poslije jedinstva i sloge, jer se time gubi jedinstvo koje je naređeno radi postizanja ponosa i snage, jer ponosom se jača istina i na taj način se uzdiže nad zabludom, dok se snagom čuva istina i njeni nosioci od neprijateljskih nasrtaja i zamki.
Nastavit će se… InšaAllah
Naslov originala: El-heva ve eseruhu fil-hilaf
Autor: Uvaženi učenjak Abdullah El-Gunejman
Preveo: Mithad R. Ćeman, Fakultet da’ve i usulid-dawe
Izvor: medina-bosna.net