BH škole: Nastavnike ne poštuju, a kriminalci im uzor

0

uceniciUčestali slučajevi da učenici u školu donose oružje, bježe sa časova, ili na nastavu dolaze pod dejstvom alkohola, tvrde stručnjaci, dokazuju da prosvjetni radnici sve više gube autoritet nad đacima, pišu Nezavisne novine.
Brojni primjeri koji su u posljednje vrijeme zabrinuli roditelje i šokirali bh. javnost dokazali su, kažu stručnjaci, da je neophodno brzo djelovanje kako bi delinkvencija učenika bila svedena na minimum.

Jedan od alarmantnih primjera dogodio se u decembru prošle godine, kada je petnaestogodišnji učenik iz Istočnog Sarajeva unio ručnu bombu u školu i stavio je ispod klupe na času u Srednjoškolskom centru “28. juni” u Lukavici.

Dva mjeseca prije tog incidenta sarajevska policija uhapsila je sedamnaestogodišnjeg M.A. koji je u Srednju zubotehničku školu u Sarajevu unio bombu, u namjeri da se obračuna s jednim od učenika te škole.

Jedan od incidenata koji i danas pamte bh. građani dogodio se početkom prošle godine, kad su tri učenika drugog razreda Tehničke škole u Zenici napali sjekirom svog profesora elektrotehnike Amera Kamenjakovića, koji je pokušavao smiriti situaciju u razredu.

Za taj slučaj se ne bi ni znalo da jedan od prisutnih srednjoškolaca cijeli događaj nije snimio mobilnim telefonom, nakon čega je video završio na YouTubu. Međutim, možda je najtragičnije od svega to što nastavnik nije prijavio slučaj, zbog čega je suspendiran.

Da su nastavnici u bh. školama izgubili svaki autoritet, potvrdili su aktivisti nevladinih udruženja, ali i podaci iz policije.

Samo u Sarajevskom kantonu prošle godine policija je imala više od 100 intervencija zbog nasilja u školama, dvostruko više nego godinu ranije.

“U 88 slučajeva preduzete su prekršajne sankcije, a u pojedinim slučajevima dogovoreno je da se problemi i nesporazumi između učenika riješe unutar škole i uz saradnju roditelja. Policajci su u prošloj godini podnijeli i 43 izvještaja o krivičnim djelima”, saopštili su iz policije.

Irfan Nefić, portparol MUP-a Kantona Sarajevo, kaže da je policija u toku prošle godine redovno obilazila škole i sarađivala s nastavnicima.

“Intervenisali smo na poziv direktora, nastavnika ili roditelja, kada je došlo, ili se pretpostavljalo da bi moglo doći do narušavanja javnog reda i mira. Ima sporadičnih slučajeva da djeca donesu u školu hladno oružje, nož ili čakiju, dok je rijedak slučaj da donesu vatreno oružje”, kaže Nefić.

Sretko Žmukić, stručni saradnik za osnovno i srednje obrazovanje u Vladi Kantona Sarajevo, kaže da je nasilje u školama postao ozbiljan problem, i da društvo pred njim ne smije zatvarati oči.

Zbog sve više incidenata u tom kantonu već skoro dvije godine traje projekat suzbijanja nasilja u koji su uključeni i pedagozi, psiholozi, nastavnici i policija.

“Problem je što autoritet nastavnika, uz krizu cijelog društva, opada. Imali smo slučajeva da u tučama u školama dođe do upotrebe i hladnog i vatrenog oružja, par napada na nastavnika, i čak napad roditelja na nastavnika u Srednjoj mašinskoj školi. To je veliki problem koji je rezultat cjelokupne situacije u zemlji, gdje zbog krize morala i ekonomskih problema opada svaki autoritet, a pogotovo autoritet roditelja”, kaže Žmukić.

Projekat podrazumijeva rad sa mladim ljudima, a u školama je intenziviran rad pedagoga i uvedeni su socijalni radnici i psiholozi.

“Najviše problema imamo u srednjim školama koje upisuju djecu sa slabijim ocjenama, koja su već bila problematična. Gimnazije imaju manje izražen taj problem. Nastavnici su izgubili autoritet, ali nisu ni oni krivi. Mi moramo raditi na profesionalnosti. Na jednom skupu nedavno sam kazao da bi povratak školstva na stari sistem, gdje je nastavnik bio poštovan, bila dobra ideja”, kaže Žmukić, i dodaje:

“Dobio sam kritike, ali mislim da je to jedan od načina da se postigne veće poštovanje. Mada i u takvim situacijama, ne dobija se uvijek autoritet. Nastavnik danas nema prava da kazni djecu, ali nekad je to neophodno. Međutim, nastavnik treba da bude i odgajatelj, i na tome bi trebalo da radimo. Roditelji gube bitku s djecom i prepuštaju ih ulici. Svi moraju malo više da se potrude da se povrati poštovanje u društvu”.

Zehra Salman, sekretar Udruženja “Naša djeca” iz Sarajeva, smatra da je problem nasilja u bh. društvu generalno izražen i u običnoj komunikaciji.

“U komunikciji roditelj-dijete nekad verbalno nasilje može biti gore od fizičkog. Ponašanje odraslih je uzor mladima. Mediji puno doprinose na loš način. Postavljaju za uzor mladima osobe lošeg morala, kriminalce. U TV emisijama sagovornici se međusobno vrijeđaju. Nastavnici su izgubili autoritet, a najviše za to su krivi roditelji”, upozorava Salmanova.

Još jedan od primjera koji pokazuje problematično ponašanje učenika jeste i podatak da su u školskoj 2008/2009. godini učenici srednjih škola u RS izostali sa časova više od 2,3 miliona puta. Srednjoškolci u RS su te školske godine napravili čak 463.000 neopravdanih izostanaka.

Branka Rogač, portparol Ministarstva prosvjete i kulture RS, kaže da je u prošloj školskoj godini u osnovnim školama u RS zabilježeno više od 2,8 miliona izostanaka.

“Škola mora, da bi mogla funkcionisati, ostvariti kontrolu ponašanja i disciplinu svih, samo je pitanje načina na koji će se to postići”, naglašava Zlata Hadžić-Bajrić, zamjenik ombudsmana za djecu RS.

Ona smatra da bi prosvjetni radnik, dijete i roditelj morali s puno povjerenja i međusobnog uvažavanja tražiti najbolje rješenje za dijete, bez obzira na to o kojoj vrsti problema se radi.

“Škola je uvijek bila vaspitno obrazovna ustanova. Danas pod pritiskom nastavnog programa ona za vaspitni rad nije ostavila dovoljno prostora”, ističe Hadžić-Bajrićeva.

Kaže da vaspitni rad ide u pravcu sve veće popustljivosti prema djetetu, navodeći da su osnovna prava i slobode djeteta jedno, a njihove želje nešto sasvim drugo.

“Uvažavajući prava koja imaju, djeca moraju znati i šta je nedozvoljeno ponašanje i da za to slijede sankcije”, rekla je Hadžić-Bajrićeva.

Snježana Vuksan, socijalni pedagog u Centru za socijalni rad Banjaluka, kaže da je saradnja Centra sa školama “poprilično loša”.

“Ja ne branim djecu, ali mislim da je sistem školstva, odnos nastavnika prema radu i djeci takav da daje djetetu za pravo da smatra da su agresivna ponašanja afirmativna i da će na taj način doći do željenog cilja. To su ponašanja koja je dijete ‘prekopiralo’ od odraslih.

Nemamo utisak da su škole brižne u odnosu prema djetetu, da su voljne da mu pomognu. Ako dijete bježi sa časova, ima loše ocjene, drsko se ponaša, i tako dalje, najčešće bude izbačeno iz škole. Pri tome se ne razmišlja o tome da dijete ima problem, da mu treba pomoć”, kaže Vuksanova.

Boje se pedagoga: Dodaje da se one škole koje imaju stručne timove “uljuljkaju u ranije modele ponašanja i prihvate posao da samo gledaju gdje će dijete pogriješiti kako bi bilo kažnjeno”.

“Dijete nema osjećaj da je odnos škole prema njemu prijateljski i dobronamjeran. Imali smo primjer da dijete u osnovnoj školi ne smije da pokuca na vrata pedagoga. To je nepojmljivo”, smatra Vuksanova.

Saška Vasić, pedagog u Osnovnoj školi “Ivo Andrić” Banjaluka, kaže da je osnovni faktor koji utiče na delinkvenciju u školama neriješeni problemi u porodici.

Dodaje da loše društvo takođe utiče na to da učenici budu problematični u školama, i objašnjava da su oni koji su u povoljnoj materijalnoj situaciji naivni i “uvlače se u loše društvo, koje ne žele izgubiti, pa rade svakakve stvari”.

Slaže se da brojne škole u BiH sve više postaju obrazovne, a sve manje vaspitne ustanove, i dodaje da se od djece puno traži: da sve znaju i sve mogu. Naglašava da strože kazne mogu izazvati samo negativan revolt.

“Moramo priznati da danas postoji veliki broj porodica koje ispoljavaju negativan vaspitni dio kod kuće, tako da djeci ne treba još ‘teror’ u školi u smislu fizičkih kazni. Pouzdano znam da priča, fini ton i osmijeh mogu ‘čudo'”, kaže Vasićeva.

Lejla Granula, socijalni radnik u Mašinskoj, Metalskoj i Elektrotehničkoj srednjoj školi u Sarajevu, kaže da projekat koji je započeo Sarajevski kanton prije skoro dvije godine daje rezultate.

Predrasude u društvu: Dodaje da u društvu postoje predrasude o najgorim školama i da to nije dobro. Zbog tih predrasuda ni njoj nije bilo svejedno kada je trebalo da počne raditi sa učenicima u tim “ozloglašenim” školama.

“Ove škole su uvijek bile na lošem glasu i kada je trebalo da dođem ovdje da radim nije mi bilo svejedno. Međutim, kada sam došla, shvatila sam da su priče o toj školi pretjerane i da su i ovdje djeca kao i svugdje. Mi radimo s djecom tematske časove o nasilju, zbog čega je ono štetno, kako ga izbjeći i učimo djecu da se ne vrijeđaju međusobno”, kaže Granula.

Dodaje da ona posjećuje roditelje problematične djece i razgovara s njima.

“Mnogi misle da je neimaština najveći uzrok nasilja. Međutim, pokazalo se da većina roditelja misli da ima kontrolu nad djecom i previše im vjeruju. Ako je u porodici loše stanje, to se odražava i na djecu. Projekat koji je kanton pokrenuo prije oko dvije godine daje rezultate. Sve je manje djece koja izostaju s nastave i manje je incidenata. Sada zovemo policiju za svaki problem i to se pokazalo ispravnim”, kaže Granula.

Smatra da je dodatni problem taj što ni roditelji ni nastavnici ne posvećuju previše pažnje odgoju djece.

“Naše visoko obrazovanje ne uči dovoljno buduće predavače kako da budu odgajatelji i to je problem kojeg treba rješavati”, ističe Granula.

Psiholog Srđan Dušanić kaže da mladi u periodu adolescencije pokušavaju da se dokažu pred vršnjacima i to često čine kroz nasilje, konzumiranje alkohola i droge.

“Takva ponašanja su danas često neka vrsta ovjerivača ‘muškosti’ kod mladih. Pored toga ne treba zaboraviti neke opšte nepovoljne faktore: rat koji nas je dugoročno ‘nahranio’ agresivnim sadržajima, socijalna kriza koja je destabilizovala porodicu, niske kazne za prestupnike koje ih onda još više motivišu, promocija agresivnih modela u medijima i tako dalje. Posljedica svega toga je da su mladi u dobroj mjeri prepušteni sami sebi, a u takvom lavirintu nije lako sam pronaći izlaz”, kaže Dušanić.

Prema njegovim riječima, “sila rađa silu, a nasilje rađa nasilje”.

Dušanić upozorava da su problematični učenici često agresivna ponašanja naučili u porodici, od svojih roditelja.

Kaže da je važno kako se roditelji odnose prema djeci, te da je neophodno da roditelji potomcima pruže ljubav i toplinu.

Dušanić naglašava da su brojna istraživanja pokazala da se iza problematičnih ponašanja mladih nalaze brojne traumatizacije, doživljaj odbačenosti, nisko samopoštovanje i nezadovoljstvo sobom, pišu Nezavisne novine.

 
(MOJportal)

Leave a Reply