Krvavi put američkog vojvode (Crnileptir)

0

Ono što "neocone" i Rumsfelda posebno boli jeste da je u toj cijeloj priči najviše profitirao upravo onaj faktor koji je, po originalnim planovima, trebao biti sljedeća meta njihovog projekta. Iran

 

 

I dok su američki republikanci do nogu poraženi u američkim izborima za Kongres, pala je i prva žrtva tog poraza, a to je poznati zločinac koji nikada neće biti u ovom „pravednom“ i „demokratskom“ svijetu biti kažnjen, to je američki ministar odbrane Donald Rumsfeld. Na njegovo mjesto doći će dosadašnji glavni čovjek CIA-e Robert Gates, što znači da će ministarstvo odbrane biti puno demokratskije s obzirom na ugled CIA  po pitanju poštivanja ljudskih prava, demokratije i sloboda. Ali vratimo se Donaldu Rumsfeldu.

Donald Rumsfeld imao je dugu karijeru u administracijama raznih američkih predsjednika, i zaista bi predugo trajalo da se nabroje sve funkcije koje je ovaj, sad već bivši ministar odbrane, vršio. Ono po čemu će biti zapamćen u muslimanskom dijelu svijeta jeste to što je bio kreator američke agresije na Iraq, te što je svojim direktivama i smjernicama dopustio i legalizirao nove tehnike mučenja, tehnike koje će osloboditelji Iraka zorno primjeniti u zatvoru Abu Graib ili u logoru Guatanamo.

U ovom ratu dosada, poginule su desetina hiljada Iračana, a možda i stotine, osakaćeno je deset puta više. Iraq, nekada zemlja sa velikim mogućnostima razvoja, bačena je u srednji vijek, a Abu Graib je postao primjer američkog postupanja sa onima koje su došli osloboditi, i primjer američkog sadizma i okrutnosti. Za sve ove zločine, jedan od najodgovornijih ljudi jeste Donald Rumsfeld, i ono što je sigurno jeste –da nikada  na ovom svijetu neće odgovarati za te zločine.

Ali nisu ovo jedini zločini Rumsfelda koji su povezani sa Irakom. Ne smijemo zaboraviti da je veliki dio današnje američke administracije Juniora,  ustvari samo dio administracije Busha Seniora, koji je odgovoran za prvi irački rat, u kojem su SAD počinili takođe masovne zločine, a u činjenju tih zločina svoj udio uzeo je i Donald Rumsfeld.

Opet idući dalje unazad, nije to jedina veza Rumsfelda sa Irakom.

Prije nekoliko dana, Saddam Husein je osuđen na smrt vješanjem, a jedna od glavnih tački za koju je osudjen je   masakr 143 odrasla i maloljetna muškarca 1982. godine u šiitskom selu Al-Dudžail. Malo će se tko sjetiti da je samo godinu dana kasnije, u decembru 1983, Saddama Huseina posjetio predstavnik tadašnjeg predsjednika Ronald Regana, Donald Rumsfeld, koji je došao da poboljša američko-iračke odnose, iako su SAD dobro znale za ovaj pokolj i za iračko korištenje bojnih otrova protiv Iranaca. Zanimljivo je da se tom prigodom američki predstavnik, u “neslužbenom dijelu posjeta”, zalagao za dodjelu izgradnje jednog velikog naftovoda američkoj tvrtki Bechtel… kojoj je, usput rečeno, prije svoje sadašnje funkcije bio na čelu, kao što je to bio slučaj, u istoj tvrtki Bechtel, prije i poslije toga, s američkim ministrima obrane i vanjskih poslova, Casparom Weinbergerom i George Schultzom. Takođe je malom broju ljudi poznato da su Amerikanci i naoružali Saddama, svoga tadašnjeg saveznika, sa ovim bojnim otrovima i sa još mnogo toga.

Kao ministar odbrane, Rumsfeld, sigurno jedan od najokrutnijih likova u američkoj politici uopšte, zaslužan je i za proširivanje liste dozvoljenih stvari koje se koriste prilikom ispitivanja osumnjičenog teroriste, tj nekog muslimana, koja uključuje desetine novih tehnika i koja je opet nedavno prošireno, a što zorno pokazuju događaji u Abu Graibu i Guatanamu.

Međutim svi ovi zločini, sva ova nedjela koje je počinio Rumsfeld nisu bila dovoljna za njegovu smjenu. Osnovni razlog smjene Donalda Rumsfelda jeste-neuspjeh u ratu sa iračkim gerilcima, neuspjeh koji je na kraju doveo do gubljenja zadnjih izbora, i zbog toga je Rumsfeld morao otići. O ovome je Dragan Antulov dobro napisao:

„Slom Sadamovog režima je predstavljao upravo ono što je trebao biti – brza, jednostavna i relativno jeftina demonstracija vojne moći jedine svjetske supersile. Međutim, vrlo brzo se ispostavilo kako i za jedinu svjetsku supersilu važi ono što je Machiaveli primijetio u “Vladaru” prije pet stoljeća – da je neku državu daleko lakše osvojiti nego njome vladati.

Umjesto dragulja u kruni “neoconskog” imperija Irak se pretvorio u sve bolniji čir na tijelu “novog svjetskog poretka”, te sve veći izvor neugodne spoznaje da SAD nemaju ljudske, materijalne te idejne resurse da riješe taj problem. Isto onako kao što je spektakularna invazija sve uvjerila u američku moć, tako je mnogo prozaičnija okupacija raspršila tu iluziju u paramparčad.

Američki komentatori danas više ne spominju Čečeniju, iako su skoro jedno desetljeće proveli izrugujući se ruskoj nesposobnosti da smiri svoju buntovnu provinciju. Čak ni uz najsavremeniju tehnologiju na svojoj strani, Amerikanci jednostavno nisu bili u stanju očistiti komad pustinje od šačice slabo naoružanih gerilaca, tako da danas na temelju te činjenice u Japanu neki vladini dužnosnici iznose donedavno nezamislive procjene o tome da bi SAD izgubile konvencionalni rat s Kinom.

A čak je i čisto politički aspekt američke okupacije Iraka doživio sramotni fijasko. Iračani su ispunili dio “neoconskog” programa svojim izlaskom na slobodne višestranačke izbore. Međutim, pri tome su “zaboravili” izabrati one političare, stranke i opcije koji bi svojim liberalnim i slobodno-tržišnim stavovima trebali biti oličenje “neoconske” permnanetne revolucije. Umjesto toga su, po uzoru na neke druge narode u sličnim situacijama, odabrali nacionalizam i vjerski fundamentalizam koji je u pravilu koban za budućnost više-etničkih i više-vjerskih država poput Iraka.


Američki projekat uništenja ljudskih prava

Ono što “neocone” i Rumsfelda posebno boli jeste da je u toj cijeloj priči najviše profitirao upravo onaj faktor koji je, po originalnim planovima, trebao biti sljedeća meta njihovog projekta. Iran, umjesto da se nakon američke okupacije Irana i Afganistana nađe okružen i oslabljen, pretvorio se u još jačeg i važnijeg regionalnog i svjetskog “igrača”.

Šiitske stranke i pokreti povezani s Teheranom danas dominiraju iračkom politikom i bez njihovog učešća u vlasti je nemoguće zamisliti ikakvu suvislu “izlaznu strategiju”.

A američki pohod je umjesto demokrata u Iranu ojačao konzervativce i “jastrebove” daleko sklonije provocirati zapadni svijet izgradnjom atomske bombe i naftnim ucjenama nego što je to ranije bio slučaj. Njihova sve veća drskost je posljedica spoznaje da SAD nakon gorkog iračkog iskustva više nemaju volje za još jedan pohod nalik na onaj u Iraku.“

Daleko od toga da će Donald Rumsfeld odgovarati za išta od zločina koje je počinio. Daleko od toga da će ovo uticati na njegov ugled koji uživa među američkim neokonzervativcima i ostalim Republikancima. Daleko od toga je i da je njegova uloga ovdje prestala, i da je njegov uticaj na američku politiku i zločine koje ta politika čini i koje će još učiniti prestala. On će i dalje , kao siva eminencija, imati svoj dio uticaja i ubirati svoj dio „kolača“ od krađe iračke nafte, projekata vezanih za razvoj oružja i svemirskih tehnologija i svega toga. Ali ono što je pozitivno u cijeloj ovoj priči jeste, da je poražen u Iraku, da je njegov koncept napada  i strategije doživjela neuspjeh, da mu je poraz nanijela šačica gerilaca, i da su mudžahidi još jedanput dokazali da pred iskrenom vojskom, koja se boji Allaha, padaju i past će i najveće sile. Demokrati već najavljuju nov pristup Iraku, Bush izjavljuje da je spreman na njega, razgovara se opširno o izlaznoj strategiji, a protivnici rata i agresije traže da se „dečki vrate kući.“ Nažalost „sjeme zla“ koje su posijali Rumsfeld, Wolfovitz, Rice, Powell i ostali u Iraku, bacili su ovu zemlju u građanski rat, i dugo će vremena trebati da se situacija tamo smiri. Ali ova politika , ovaj agresivni i fašistički način, ovaj teroristički koncept američke politike doživio je prvi žešći-a nadam se –ne i zadnji udar.

Da li je republikanski brod počeo da tone i da li prvi pacovi počinju da bježe…da li će demokrati postati dio problema ili će riješiti problem ….sve su to stvari na koje treba sačekati odgovor.

 

Crnileptir

Leave a Reply