Ovih dana se navršilo pet godina od otvaranja koncetracionog logora u Guatanamu, a 20.januara će biti i 5 godina od deportacije tzv. „Alžirske grupe“ u ovaj logor. Puno se dogodilo u međuvremenu. Braća u Guatanamu su bila mučena na sve moguće načine, njihove žene su jedva sklapala kraj sa krajem, a djeca su odrastala bez očeva.

Nažalost u ovih 5 godina, niko, sem njihovih najbližih i nekoliko islamskih časopisa nije se bavio ovim ljudima ,njihovim porodicama ili pokušajem njihovog vraćanja. I dok se nikakav glas od onih koji su ih pr(o)edali nije ni očekivao, poput Lagumdžije, Limova, Bešića i ostalih,ostaje činjenica da nijedan od bošnjačkih lidera nije uradio skoro ništa po ovom pitanju.

Ta njihova šutnja, nažalost, nastavlja se i danas. Kao da su naši lideri, reis Cerić, Haris Silajdžić i Sulejman Tihić, zaboravili na odgovornost prema svim muslimanima kojima su oni vođe. Kao da su zaboravili na žene i djecu ovih zatvorenika, koje žive životom punim tuge, strepnje, straha. Kao da su zaboravili da tamo našu braću, nedužne, muče, kao što su nekada četnici i ustaše u svojim logorima mučili i ponižavali naše Bošnjake , kao što su mučili i ponižavali čak i neke od njih. Nažalost , dosada, od njih nema glasova.

Zar ne znaju da im je Allah s.v.t dao vlast i da će zbog nje biti pitani. Zar ne znaju da će biti pitani za šutnju u ovim vremenima, dok djeca i žene muslimani pate. Zar se ne boje Sudnjeg dana, kada će ih šestogodišanja Šejma pitati zašto nikada nije vidjela svoga babu. I kada ih djeca ostalih  naših zatvorenika Guatanama , možda, budu to isto pitala.

Zar ne znaju za svoju odgovornost i zar se ne sjećaju velikog Omera r.a koji nije mogao spavati kada bi čuo za najmanju nepravdu, pa i za ovčicu koja je uganula nogu negdje daleko na obali Eufrata!

Zašto se ne čuje  makar  vaš šapat u vremenima kada treba da grmite sa minbera i sa tv-ekrana?

Već je to šutnja opustošenih kaburova u mrkloj noći. Zar ćete dopustiti da vas se potomci sjećaju kao onih koji su kukavički „mudro“ šutjeli u vrijeme kada se je trebalo boriti za istinu ? I najzad zar se ne bojite da ćete se naći u dovi mazluma, zajedno sa zločincima Bushom i ostalima, dovi koju Allah s.v.t ne odbija. Pa nemojte šutjeti ! Recite nešto! Znamo da ne možete učiniti puno, ali makar progovorite. Pa zar i nas ostale nećete sutra ovako izdati ? Šta da mislimo?

 

Ah da ne zaboravimo našega vrlog akademika Šaćira Filandru koji se sjetio reći da je katastrofa što mi Bošnjaci, skoro istrijebljena vrsta, ne obilježavamo Dan sjećanja na holokaust kao državni praznik, pokazavši time simpatije prema ljudima koji su patili prije više od pola stoljeća, dok ga istovremeno ni uho ne svrbi što se jedan drugi holokaust upravo sada provodi. Vjerovatno će se sjetiti i ovoga holokausta nakon što njegove žrtve preostanu još samo imena na mezarovima.

 

Žene naših zatvorenika će nastaviti svoju borbu, obijajući pragove raznih ministarstava, tražeći pravdu. A naši lideri će nastaviti šutjeti o ovom problemu, kao da on ni ne postoji. Ali mi ne smijemo šutjeti.

Ovo je zadnji tekst koji govori o našim ljudima tamo…

 

Zarobljeni u Guatanamu

Kada sam zadnji put vidjela moga klijenta, Sabera Lahmara, u njegovoj ćeliji u Guatanamu, ispričao mi je jednu priču. Rekao mi je da je vojnik jedan dan ušao u njegovu ćeliju i nehotice ostavio otvorena vrata nekoliko centimetara. Jedna iguana se provukla i ušla u prostoriju. Vojnik je zatim otišao, a iguana je ostala unutra.

Na početku, kaže Saber, iguana je izgledala opušteno. Pokušala se provući kroz jednu rupu da iziđe, ali pošto je bila  rupa bila mala, nije uspjela. Nakon što je shvatila da je zarobljena, uspaničila se i otrčala do jednog prozorčića koji se nalazio kod vrata, te počela da udara glavom u prozor  u nastojanju da izađe.

„Ovo je ponašanje životinje nakon nekoliko minuta ovdje. A ja sam ovdje već 5 godina“-kaže Saber.

Nema veze koliko su jake želje, rešetke i čelični kavezi ne zastavljaju vrijeme. Niko nije

više svjestan ove činjenice od Lakhdara Boumedienea, Mohammeda Nechle, Mustafe Ait Idira, Hadj Boudella, Belkacema Bensayaha i Sabera Lahmara- šestorice pripadnika tzv. „Alžirske grupe“, koje od jula 2004. godine zastupamo ja i moje kolege.

 

Danas obilježavamo 5 godišnjicu  od datuma kada su SAD počele na Guatanamo dovoziti avione pune zatvorenika. Naši klijenti su stigli ovdje 20. januara 2002. godine.

 

U ovo vrijeme prošle godine, šestogodišnja kćerkica Boudelle Hadja, Šejma, umrla je od srčane bolesti. On je nije vidio od kraja 2001. godine, kada su on i ostala petorica muškaraca uhapšeni od strane bosanskih vlasti, pod pritiskom SAD-a, koji su ih optužili da su planirali terorističke aktivnosti u BiH. Nakon tromjesečne istrage, oslobođeni su odlukom  Vrhovnog suda BiH. Ali onda, pod pritiskom SAD-a,  bosanske vlasti su ih predale Amerikancima.

Sa kukuljicama, okovani i spakirani u autima, pred zaprepaštenim očima njihovih familija, oni su započeli svoju gnusnu odiseju koja traje sve do današnjih dana.

Saberova žena je bila trudna kada je on odveden na Guatanamo. On nikada nije vidio svoju kćerkicu Saru, koja odrasta u Bosni bez oca.

Mustafa, bivši šampion u karateu koji je mjesecima patio od paralize lica uzrokovane bestijalnim i brutalnim premlaćivanjem od strane vojnika u Guatanamu, brine se zbog svoje stare i bolesne majke u Alžiru. Sa svakim danom koji prođe, postaje sve očitije da je više nikada neće vidjeti.

Niko od ovi ljudi nije optužen ni za kakav zločin. Sve što oni traže jeste fer saslušanje od strane suca , po zakonu, da bi dokazali da oni nisu ono što danas nazivaju „neprijateljskim borcima.“ Ali Bushova administracija insistira da oni nemaju nikakvih prava i da ih se može držati neograničeno vrijeme-pa čak i doživotno- bez optužbe, sve dok  „rat protiv terora“ ne prestane. I niko iz te administracije nije bio u mogućnosti da odgovori na pitanje kako i kada će se završiti taj „rat protiv terora“.

U ljeto 2004.godine, 2,5 godine nakon što je ova administracija stavila Guatanamo kao zatvor iznad zakona i nakon što je Vrhovni sud  podržao odluku da su zatvorenici u Guatanamu zaista sposobni da  ospore svoje zadržavanje procesom na federalnim sudovima, Bushova administracija je napokon osnovala tzv. „Sud za utvrđivanje statusa zatvorenika“, čiji osnovni cilj je bio da odredi da li su zatvorenici na Guatanamu zaista neprijateljski borci.

Ništa iznenađujuće,  zaposlenici ovog suda su obilježili skoro 100% ovih zatvorenika kao „neprijateljske borce“ na bazi „tajnih dokaza“, dokaza dobijenih mučenjem i isključivajući sve dokaze koje su podnosili zatočeni. Naravno, nekoliko naših klijenata su tražili da se uvaži odluka Vrhovnog suda BiH. Oni su to odbili.

Boumediene je tražio pravdu pred  američkim žalbenim sudom u distriktu Columbia 2005.godine. Nikakva odluka dosada nije donešena. Kongres je nastojao da preuzme jurusdikciju nad ovim sudom u ljeto 2005.godine, ali Vrhovni sud je odbacio ta nastojanja. Pokušali su to ponovo iduće godine, ali rezultat je bio isti.

I tako oni čekaju. Kada smo vidjeli Sabera prošlog novembra on je odsluživao svoju šestomjesečnu samicu. Od augusta, on je vidio nas dvaput- svoj odvjetnički tim, te psihijatra u tri prilike. Na nekoliko minuta svaki dan, on vidi vojnika koji mu donosi hranu. Ovo je sav njegov kontakt sa ljudskim bićima. Blješteća svjetla su u njegovoj ćeliji 24 sata na dan, sedam dana u sedmici. Kada smo napustili njegovu ćeliju, čuli smo ga kako nešto nam govori kroz plač. Nismo ga mogli razumjeti.5 godina slobode niko mu ne može vratiti. Pa da li će Kongres ikada zatvoriti Guatanamo?

Melissa Hoffer 

Cageprisoners.com

By teha5

Leave a Reply