Marš mira – putem smrti do slobode

IslamBosna.ba - Iznenada je jedan vojnik stao ispred mene i upitao me da li ga znam. Podigao sam pogled i zagledao se u njegovo lice. Prepoznao sam ga. Bio je to Srđan Vojkin, brat Milov, naše vječne komšije. Bio je visok i mršav. Početak rata ga je zatekao u Sarajevu kao školarca MUP-a. Rekao je: "Čile, pa kako si?".
Odgovorio sam da sam dobro. Pitao je za moje, rekao sam da su na Potočarima. Nemoć da učini bilo šta za njih odmah sam osjetio, i nisam primijetio da mu je nešto naročito žao zbog toga. Garo se probudio i oprezno nam prilazio. Srđan ga je ugledao i upitao me da li je to onaj naš stari pas. Rekao sam da jeste, što ga je iznenadilo.
Vlada u Brčkom podržala je danas inicijativu da se dan stradanja u Srebrenici 11. juli proglasi danom žalosti u distriktu.
IslamBosna.ba - Ujutru, dok je još bilo magle, otišli smo u Potočare. Tamo je bilo toliko svijeta da sam se ja osjetio nekako nepotrebnim i riješio da se vratim u naše selo. Zamolio sam Alju da dobro odgurne moj invalidski motor kako bih se bez većih problema dokotrljao do kuće. On se zatrčao i gurnuo me snažno. Na svom putu kući susretao sam neke od komšija koji su se kretali prema Potočarima, kao i stoku koja je puštena hodala bez cilja.
Sreo sam Hareta koji je svoju staru majku, takođe invalida, vozio na kolicima. Vidio sam i Mehmeda. Bio je lijepo obučen, kao da je krenuo na neki pilav.
IslamBosna.ba - Jedina velika grupa ljudi iz Srebrenice koji su ostali živi 14. jula (pored vojnika koji su se probijali dalje sjeverno) bila je u Bratuncu. Mnogi od njih uhapšeni su u Potočarima. Držani su na fudbalskom igralištu u Bratuncu i u jednoj lokalnoj školi. U četvrtak uvečer 13. jula, ovim, "ljudima iz Potočara" pridružili su se oni koji su pohvatani duž puta Bratunac - Konjevići. Zbog prenatrpanosti, mnogi od novodošlih zadržani su preko noći u kamionima i autobusima. Ispitivanja, mučenja i pojedinačne likvidacije nastavili su se cijelu noć.