Društvena elita koja proizvodi vladajuću ideologiju i njome opravdava i tumači dato uređenje društva te nastoji zadržati postojeće društvene odnose i prikazati ih prirodnima, nikada se u svom djelovanju ne oslanja na volonterstvo i humanitarstvo. Vladajuća ideologija neodvojiva je od novca, moći i svih oblika resursa, a tek one radikalno drukčije, subverzivne i u javnom prostoru potisnute ideologije oslanjaju se na dobru volju svojih poklonika i njihov dobrotvorni rad.
Hiperprodukcija i preopterećenje
Pitanje vjeronauke u svjetovnom obrazovanju u Kantonu Sarajevu, ali i u cijeloj zemlji, znatno reaktulizirano i podignuto na viši nivo ideološkog upozorenja nakon odluke ministra da ocjene iz predmeta Vjeronauka ne ulaze u prosjek uspjeha učenika, ovih dana prati mnoštvo komentara. I dok su jedni zaZA a drugi za PROTIV, dok se zakon tumači na dva tačna načina, i dok jedan ministar prima zaslužene pohvale a teolozi se plaše budućnosti bez etike... ideološko-ekonomska podloga problema ne zadobiva analitičku pažnju.
Bavimo se malo banalnostima. U okviru Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, a to uključuje i Hrvatsku i Sandžak, posluje sedam medresa, srednjih islamskih teoloških škola gimnazijskog usmjerenja, dvije islamske pedagoške akademije i jedan Fakultet islamskih nauka.
Do školske 2005/2006. godine svršenici medresa imali su srednju stručnu spremu uz zvanje imam/hatib/muallim, što znači da mogu/su mogli raditi i kao imami u džamijama i kao muallimi u mektebima i kao vjeroučitelji u školama. Iako, dakle, već pet godina Islamska zajednica ne proizvodi mnogo vjeroučiteljskog kadra kao ranije, i dalje postoje hiljade građana ove zemlje koji svoje uposlenje traže i očekuju od Islamske zajednice.
Uvođenje vjeronauke u osnovne i srednje škole, golo zdravorazumski gledano, u suštini je bilo suvišno. Djeca u Bosni i Hercegovini tokom standardnog svjetovnog školovanja pohađaju i mektebsku/islamsku vjersku nastavu. Nastava vjeronauke u osnovnim, ali i srednjim školama, najvećim dijelom zasniva se na utvrđivanju mektebskog gradiva. Ali, uvođenje nastave vjeronauke bilo je neophodno da bi se širila vlastita ideologija (jer, religija je najprostiji oblik ideologije) i da bi širenje ideologije bilo zaposlenje mnogobrojnog kadra.
Naplaćivanje ideoloških emocija
O ideologijskom i ideološkom aspektu programa vjeronauke u školama u ovome tekstu izlišno je govoriti, premda je shodno uputiti na druge tekstove. O pedagoškom aspektu preopterećenja djece duplim programom i nastavom vjeronauke, više zasigurno mogu reći pedagozi i drugi stručnjaci, premda oni uglavnom po dužnosti šute.
