humanitarna pomoć

Firer Stakić, gospodar tuđih života

genocid4Put zločina: Genocid u Prijedoru (3)

Međunarodni sud je Milomira Stakića proglasio krivim za zločine počinjene, između ostalog, u Kozarcu i logoru Trnopolje i osudio ga na 40 godina robije. Priča o ovom zločincu jeste priča o planiranom genocidu i primenjenom nacizmu, sa svim jezivim detaljima srpske monstruoznosti spram omraženih Bošnjaka.

Srpski monstrumi vole logore

genocid4Put zločina: Genocid u Prijedoru (2)

Nakon preuzimanja Prijedora i susjednih područja, srpske snage su zatvorile hiljade muslimanskih i hrvatskih civila u logore u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju. Osnivanje ovih logora bilo je dio velikosrpskog plana da se ne-Srbi protjeraju sa opštine Prijedor. Logori su uglavnom osnivani i vođeni ili po direktivama srpskih kriznih štabova ili u saradnji s njima, oružanim snagama i policijom. Tokom zatočenja, žene i muskarci zatvorenici podvrgavani su teškom zlostavljanju, između ostalog premlaćivanju, seksualnom zlostavljanju, mučenju i pogubljenjima.

Smrt je stigla u Bijeljinu

genocid5Smrt je majstor iz Njemačke, pisao je nekada proročanski Paul Celan u pjesmi «Fuga smrti». Smrt je majstor iz Srbije, parafrazirao je Marko Vešović. Da, smrt je majstor koji je u Bijeljinu došao iz Srbije, obučen u nove, šarene maskirne uniforme, s crnim kapama na glavama, u vojnim vozilima, s vojnim naoružanjem. U beogradskom TV Dnevniku iz prvih aprilskih dana 1992. godine prikazan je prilog o ubistvu Mile Lukića Kurjaka, uz koga su nastradali i slučajni očevici, stara Antonija Ostojić i mladić Zvonko Lazarević. Ubili ih, kažu, «muslimanski ekstremisti». A sin Antonijin kaže u kameru: «Došli su ljudi u šarenim uniformama i s crnim kapama na glavama». Šarene uniforme i crne kape imali su tih dana samo – arkanovci.

Mirela

genocid211 avgust 94. dan kad je moja drugarica Mirela poginula. Moja mama otišla da kupi nešto, a ja pozvala Mirelu da dođe kod mene. Igrale smo se pjevačica lopte i žmire. Prije toga Ferida tatina prijateljica mi je donijela piškote iz pena. Pitala sam mamu da podjelimo piškote. Mama je rekla da ostavimo da nam napravi kolače. Ja sam pristala. Mirela me zamolila da izađemo i mi smo izašli. Igrali smo se sa drugaricama u parku. Mireli je na pamet palo da idemo šetati kroz ulicu sa drugaricama. Mirela je krenula sa dvije drugarice kroz ulicu. Ja sam ostala sa psićom Montijom. Onda mi se okrenula i zovnula Ivana. Mirela čim se okrenula nju je pogodio pam u vrat

U bašče dženetske, sine da šetaš

genocid2Kako ti je ime Slobodanova majko? Kako ti je ime Ratkova majko, Draganova, Radovanova, Brankova? Nije ti ime Ruža, jer ruža miriše i od ruže je izdanak ruža. Jagoda ti nije ime, ni Dunja, ni Malina, jer sve tri mirišu i daju slatke plodove, za djecu našu. Nije ti ime ni Mila, jer njeno dijete milo mora biti. Kobra, otrovnica, ne možeš biti, jer ona ujeda, ubija, samo kada se brani. Ja sam ti dala ime Mrča, jer mrča moraš biti. Samo tvoja utroba mračna, jadna i čemerna, pogana i otrovna, može nositi i roditi dijete, pogan ljudsku, koja ubija i uživa u vonju krvi. Ta pogan tvoja, ta bijeda ljudska, sin tvoj, Mrčo, ubio je mog sina, nevino dijete moje.

 

Bože dragi, daj mi da još jednom vidim svijet oko sebe

genocid4Na kraju prvog dijela tekstova o zločinima u Pounju prenosimo potresnu ispovijest Jasmina Čauševića, rođenog 27. 8. 1978. godine u Prijedoru.  ''U vrijeme napada, 22. maja 1992. godine, na prijedorsko selo Hambarine, u kojem sam živio, imao sam 13 godina. U to vrijeme moja majka i dva brata bili su na sezonskom radu u Njemačkoj, tako da smo moj otac i ja živjeli sami.