Ne ubija samo metak, geler granate ili neko hladno oružje. Za žrtvu je puno teža metoda ubijanja nepravdom. Upravo, ta gospođa nepravda je bila sevep smrti, prije 10.godina slavnog generala bosanske vojske Mehmeda Alagića. Nismo bili ni svjesni, onog 8.marta 2003.godine, kad se pročuo haber o preranom odlasku u 56-oj godini života, od posljedica srčanog udara, našeg generala-oslobodioca, komandanta Sedmog korpusa Armije R BiH, da će nam toliko nedostajati.
Stanovnici Lopara, malog podmajevičkog mjesta na sjevero-istoku Bosne, još se nisu smirili nakon trostrukog ubistva počinjenog 28. decembra 2012.godine, u kojem je penzionisani policajac Dragan Đokić (56), iz automatske puške ubio suprugu svoga brata Maru Đokić (60), svog bratića Dražena (39) i Draženovu suprugu Mirjanu (36).
Dragan Đokić je nakon toga ispalio sebi hitac u glavu, ali je uspio preživjeti.
Njegov brat Mile uspio je pobjeći. Svoju snahu Maru, Dragan je ubio kod zgrade pošte u Loparama, gdje se pokušala skloniti, a potom je otišao u stan, gdje je ubio bratića i njegovu suprugu, dok je njihovom sinu pucao u noge. Prema pričama mještana, Dragan Đokić je već odavno bio ljut na brata Milu i članove njegove porodice, kojima je prijetio da će ih pobiti, a sve zbog imovine. Ubica je bratovoj porodici prijetio odavno, zbog toga što je njegov brat od njihovog oca Đoke dobio u nasljedstvo imanje u loparskom selu Mačkovac i stan u Loparama.
Na mezarju „Ravne Bakije“ u sarajevskom naselju Sedrenik, policijska patrola 24.decembra 2012.godine, uhvatila je na djelu dvojicu kradljivaca koji su s turbeta rahmetli Amine Bojadži, 14-godišnje djevojčice koju je ubila agresorska granata 1992. godine, pokušavali ukrasti bakarne dijelove.
Ubili su me Nikola Stanišić, Žarko Krsman Šok i Krstić iz Zabrđa! Bile su ovo posljednje riječi koje je izgovorio Hajro Delić pred sinom Seadom i mnogobrojnim logorašima u logoru Vojna vazduhoplovna baza JNA Rajlovac, na desetak minuta prije nego što će izdahnuti, 11. juna 1992., između 10 i 11 sati ujutro.
Mnogi policijski službenici i pripadnici MUP-a Republike Srpske u godinama agresije na BiH okrvavili su ruke. Umjesto da štite sigurnost ljudi i njihove imovine, što je osnovna zadaća policajca svugdje u svijetu, svjedoci smo, na osnovu mnogobrojnih sudskih procesa, da se bivšim policajcima srpske nacionalnosti sudi zato što su učestvovali u genocidu i zločinima protiv čovječnosti nad Bošnjacima i Hrvatima od 1992. do 1995. godine.
Bezbroj je primjera svojevrsnog herojstva tokom odbrambenooslobodilačkog rata u BiH. U golgoti i sveopćem stradanju Bosne posebno su se istakli i sportisti koji su herojski pali za domovinu, a mnogi ostali i trajni invalidi. Tokom maja i juna ove godine navršilo se 20 godina od pogibije nekoliko istaknutih sarajevskih sportista.
Hrvatska je zaboravila rahmetli Mevludina Kulića, vojnika bivše JNA koji je odbio strijeljati zarobljenike u Osijeku
Jedan od najbrutalnijih zločina rata 1992-1995. izvršen je nad porodicom efendije Hasiba Ramića u Semizovcu kod Sarajeva. Efendiju Hasiba, njegovu suprugu Šefiku i djecu Muhameda (13), Melihu (10), Ahmeda (4) i Aminu (bebu od mjesec dana) četnici su ubili 28. 5. 1993. Efendija je uhapšen u maju 1992. godine i priveden u logor “Bunker” u Vogošći.
Piše: Avdo Huseinović
Glavna vodilja “bratskih naroda i narodnosti”, tokom borbe protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu bi “Smrt fašizmu, sloboda narodu”. Ta parola, može se i danas čuti u vokabularu mnogih. Nakon onog, a Boga mi, i nakon ovog rata, nit’ se sahrani fašizam, nit’ se narod oslobodi. Fašisti iz Republike Srpske, sljedbenici Draže Mihailovića, Nikole Kalabića, Pavla Đurišića, popa Đujića, Petra Bačevića, Zaharija Ostojića, Jezdimira Dangića…, pred čijim, autorski zaštićenim metodama krvoločnih zločina bi i Ernest Kaltenbruner, Hitlerov šef Gestapoa, dobio nagon za povraćanje, godinama nakon Daytona bihuzure bošnjačke povratnike po genocidnoj tvorevini.
