Put zločina: Genocid u Prijedoru (3)
Međunarodni sud je Milomira Stakića proglasio krivim za zločine počinjene, između ostalog, u Kozarcu i logoru Trnopolje i osudio ga na 40 godina robije. Priča o ovom zločincu jeste priča o planiranom genocidu i primenjenom nacizmu, sa svim jezivim detaljima srpske monstruoznosti spram omraženih Bošnjaka.
Put zločina: Genocid u Prijedoru (2)
Nakon preuzimanja Prijedora i susjednih područja, srpske snage su zatvorile hiljade muslimanskih i hrvatskih civila u logore u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju. Osnivanje ovih logora bilo je dio velikosrpskog plana da se ne-Srbi protjeraju sa opštine Prijedor. Logori su uglavnom osnivani i vođeni ili po direktivama srpskih kriznih štabova ili u saradnji s njima, oružanim snagama i policijom. Tokom zatočenja, žene i muskarci zatvorenici podvrgavani su teškom zlostavljanju, između ostalog premlaćivanju, seksualnom zlostavljanju, mučenju i pogubljenjima.
Put zločina: Genocid u Prijedoru (1) Put zločina: Genocid u Prijedoru (1)
Smrt je majstor iz Njemačke, pisao je nekada proročanski Paul Celan u pjesmi «Fuga smrti». Smrt je majstor iz Srbije, parafrazirao je Marko Vešović. Da, smrt je majstor koji je u Bijeljinu došao iz Srbije, obučen u nove, šarene maskirne uniforme, s crnim kapama na glavama, u vojnim vozilima, s vojnim naoružanjem. U beogradskom TV Dnevniku iz prvih aprilskih dana 1992. godine prikazan je prilog o ubistvu Mile Lukića Kurjaka, uz koga su nastradali i slučajni očevici, stara Antonija Ostojić i mladić Zvonko Lazarević. Ubili ih, kažu, «muslimanski ekstremisti». A sin Antonijin kaže u kameru: «Došli su ljudi u šarenim uniformama i s crnim kapama na glavama». Šarene uniforme i crne kape imali su tih dana samo – arkanovci.
11 avgust 94. dan kad je moja drugarica Mirela poginula. Moja mama otišla da kupi nešto, a ja pozvala Mirelu da dođe kod mene. Igrale smo se pjevačica lopte i žmire. Prije toga Ferida tatina prijateljica mi je donijela piškote iz pena. Pitala sam mamu da podjelimo piškote. Mama je rekla da ostavimo da nam napravi kolače. Ja sam pristala. Mirela me zamolila da izađemo i mi smo izašli. Igrali smo se sa drugaricama u parku. Mireli je na pamet palo da idemo šetati kroz ulicu sa drugaricama. Mirela je krenula sa dvije drugarice kroz ulicu. Ja sam ostala sa psićom Montijom. Onda mi se okrenula i zovnula Ivana. Mirela čim se okrenula nju je pogodio pam u vrat
Od prestanka agresije na našu državu do danas, Bošnjaci nisu u gorem trenutku dočekali i ispratili 15. april, Dan Armije Republike Bosne i Hercegovine, kao ove godine. Nikada se do sada u bošnjačkoj društveno-političkoj zbilji nije sakupilo toliko jada i čemera u istom trenutku niti se desilo toliko stvari koje svjedoče naše teško stanje i sveopću krizu. Prvo, sve Bošnjake i istinske patriote pogodila je i rastužila vijest o smrti generala Rasima Delića, i to samo dvadeset četiri sata nakon proslavljanja Dana Armije. Kao da u njegovoj smrti ima neke zloslutne simbolike koja nam hoće poručiti da u generalovom posljednjem izdisaju trebamo prepoznati i iščitati i posljednji izdisaj Armije BiH.
Sistematsko silovanje Bošnjakinja u minuloj agresiji od agresora srpske nacionalnosti, koji su po instrukcijama vlastitog ratno-političkog vrha silovali ženske članove porodice pred zavezanim muškim članovima (otac, muž, brat, sin, itd.), upućuje na jasan zaključak da ti zločini nisu rađeni iz seksualne potrebe nego u sklopu proračunatog političkog plana za uništenje dostojanstva i cijele psihe svih članova jedne bošnjačke porodice ili jednog muslimanskog društva.
Na kraju prvog dijela tekstova o zločinima u Pounju prenosimo potresnu ispovijest Jasmina Čauševića, rođenog 27. 8. 1978. godine u Prijedoru. ''U vrijeme napada, 22. maja 1992. godine, na prijedorsko selo Hambarine, u kojem sam živio, imao sam 13 godina. U to vrijeme moja majka i dva brata bili su na sezonskom radu u Njemačkoj, tako da smo moj otac i ja živjeli sami.
Asmira S. je rođena u Bijeljini prije 34 godine. Sa 20 godina je ostarila, osijedjela i zadobila traume koje će je pratiti cijeli život. Danas je žrtva zaborava, nerazumijevanja, nepravde... Ovo je njena priča. 'Nakon što sam mu prepričala svoj život, psihijatar je rekao da je to najstravičnija životna priča koju je čuo.' Bilo mi je samo 20 godina kada je počeo moj pakao. Živjela sam u kući u Bijeljini, sa svekrvom, mužem i dvoje djece. Curica je imala svega šest mjeseci, a dječak dvije godine. Krajem aprila 1992. godine u kuću je upalo nekoliko Arkanovaca. Kao zvijeri su se bacili na mene. Jedan za drugim su me silovali pred djecom, svekrvom i mužem. On ih je pokušao spriječiti, ali su ga udarili nakon čega se onesvijestio. Mislila sam da je to najgore što mi se moglo desiti. A užas je, zapravo, tek tada počeo.
