Radim dawu ahi!
Poslijeratno vjersko buđenje bošnjačkog naroda je bilo naglo i impulsivno. Iz komunizma i sveopće afirmacije ateizma ušlo se u duhovnošću i vjerom ispunjene ratne godine, a zatim i poslijeratni period relativne slobode izbora i javne artikulacije svjetonazora. Dio tog buđenja je bila i takozvana selefijska dawa, potencijalni dah svježine u komunizmom osakaćeni bošnjački vjerski život. Bio je to primjer koji je rakijom i pršutom opijenom Bošnjaku trebao nakon 1945. godine nanovo pokazati kako se vjera živi i prakticira. Ova dawa je ruku pod ruku sa Islamskom zajednicom mogla narodu vratiti povjerenje u islam, učiti ga i privući nazad u čvrste džamijske saffove. To je mogao biti neki idealni scenario, koji se nažalost nije u potpunosti ostvario. O indiferentnosti i kalkulantskom djelovanju (dobrog dijela) Islamske zajednice ćemo pričati drugi put, ovaj put ćemo o selefijskoj dawi, tačnije o njenim problemima reflektovanim kroz grupice i pojedince koji su svojim greškama privukli veliku pažnju i poslali jednu negativnu sliku ovom narodu. Naravno, uz svesrdnu pomoć povampirenih medija.