
Daleko od svakog ljudskog osjećaja i najpotresnije za svakog čovjeka koji ima srce je ono što su američki vojnici radili u iračkim džamijama; tajno i podmuklo, prije nastupanja namaskog vremena, američki vojnici bi se uvukli u džamije i sačekivali klanjače na koje bi, nakon što bi stupili u namaz, otvarali vatru i ubijali na stotine žena, djece, muškaraca, a zatim bi mrtva tijela izvlačili van džamije i spaljivali. Ali, to ne bi bilo sve, nakon što bi završili, pisali su na zidovima džamije: „Ovdje niste sigurni, odlazite. Neka Allah poljubi moju i stražnjicu Amerike“ ( vel 'ijazu billahi, op.pr.).