
Piše: Nina Halilbašić
Dolazim u dvorište kad tamo puno ljudi. Bio je snijeg, sjećam se. Inače mi se dešava da ljude, događaje, dane itd. pamtim po mirisu, pa i danas kad osjetim miris snijega, dođe mi ta slika pred oči, ko inače nepozvana. Ja bila sva nekako sitna i mršuljava, jedva me primijetiše. Gledali su u mene iskolačenim očima, a onda jedni u druge, pa opet u mene. A taj pogled, najgori na svijetu, pogled sažaljenja, ostavi na mojoj duši prljav trag. Šta je bilo, Fatima? Upitah jednu majku koja je bila mamina i tatina komšinica još od prije rata. “Ah, sine…”, poče ona tako, pa joj se stisnu u grlu, žena nikako da prozbori.