Kada su 3. jula 1992. srpski vojnici iz Vogošće počinili masakr na trešnji u sarajevskom predgrađu Kobilja Glava i ubili sedam civila, među kojima i troje djece, rahmetli akademik Alija Isaković je napisao: “Na Kobiljoj Glavi, iz tenka Dobrice Ćosića je pucano na djecu koja su se popela na trešnju.”
Nakon višegodišnje kriminalne diskriminacije u rodnom gradu i mobinga na radnom mjestu u Općini Tuzla, pisac Fatmir Alispahić (45) zbog narušenog zdravlja primljen na Internu kliniku u Tuzli Ovaj tekst više ne može pomoći Fatmiru Alispahiću. On je primljen na Internu kliniku u Tuzli, nakon uzaludnih pokušaja da u Općini Tuzla, gdje je zaposlen, ukaže na strašne oblike diskriminacije i mobinga kojima je godinama izložen, a od čega mu je posljednjih mjeseci zdravlje ozbiljno narušeno. Onako kako je Trebinje ubilo Srđana Aleksića, tako Tuzla ubija Fatmira Alispahića!
Autor: Anes Džunuzović
Uzoriti kardinal Vinko Puljić je zbilja zanimljiva osoba. Najprije je odapeo niz vrlo oštrih strelica ka bosanskim muslimanima, što mu je, čini se, hobi i to čim pređe granicu ove zemlje, da bi se potom svesrdno pravdao Darjanu Babiću i gledateljstvu FTV-a kako nije mislio onako kako je rekao. Tako ispade da ga vehabije ne ugrožavaju nego su to samo drugačiji mentalni sklopovi muslimana od onih s kojima je uzoriti odrastao. Nije Vinko ni protiv džamija nego mu nije pravo što se za džamiju lahko dobiju sve potrebne dozvole, što, po njemu, nije slučaj sa crkvama. Hm! O livanjskoj Ćurčinici je sve rečeno i svi, sem uzoritog, sve znaju. I u mom Prozoru Bošnjaci već osmu godinu čekaju dozvolu za džamiju a kad će je dočekati - ne znamo.
Hrvatska je zaboravila rahmetli Mevludina Kulića, vojnika bivše JNA koji je odbio strijeljati zarobljenike u Osijeku
Jedan od najbrutalnijih zločina rata 1992-1995. izvršen je nad porodicom efendije Hasiba Ramića u Semizovcu kod Sarajeva. Efendiju Hasiba, njegovu suprugu Šefiku i djecu Muhameda (13), Melihu (10), Ahmeda (4) i Aminu (bebu od mjesec dana) četnici su ubili 28. 5. 1993. Efendija je uhapšen u maju 1992. godine i priveden u logor “Bunker” u Vogošći.
Piše: Avdo Huseinović
Glavna vodilja “bratskih naroda i narodnosti”, tokom borbe protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu bi “Smrt fašizmu, sloboda narodu”. Ta parola, može se i danas čuti u vokabularu mnogih. Nakon onog, a Boga mi, i nakon ovog rata, nit’ se sahrani fašizam, nit’ se narod oslobodi. Fašisti iz Republike Srpske, sljedbenici Draže Mihailovića, Nikole Kalabića, Pavla Đurišića, popa Đujića, Petra Bačevića, Zaharija Ostojića, Jezdimira Dangića…, pred čijim, autorski zaštićenim metodama krvoločnih zločina bi i Ernest Kaltenbruner, Hitlerov šef Gestapoa, dobio nagon za povraćanje, godinama nakon Daytona bihuzure bošnjačke povratnike po genocidnoj tvorevini.
Kako nam se godine izmiču sve smo dalje od ciljeva za koje je naš narod podnio najveće žrtve u Evropi nakon Drugog svjetskog rata. Sve smo dalje od bošnjačke žrtve, a sve bliže patološkoj projekciji samomržnje i samooptuživanja.
Ne radi se samo o indoktrinaciji generacija koje nisu bile rođene s početka 90-ih, ili ne pamte početak 90-ih, već se radi i o zabrinjavajućoj masi Bošnjaka koji znaju šta se i kako se dogodilo, a pod medijskim pritiscima odustaju od tog što znaju i bivaju uvučeni u prihvatanje krivice.
IslamBosna.ba - Počela su da zvone zvona uzbune. Džemat-i-islami, islamska partija u Pakistanu, pruža najveću pomoć milionima pogođenih u Pakistanu, pa humana savjest svijeta napokon počinje da shvaća posljedice.
Dok ljudi umiru od kolere iz nedostatka pitke vode, očito da to mnoge ne uznemirava. Sve dok to ne postane prijetnja uzdrmanim marionetskim režimima instalisanim u zemljama trećeg svijeta.
Prvog dana jula imao sam tribinu u Sanskom Mostu, a onda sam u razmaku od devet dana dvaput putovao za Hercegovinu, među bošnjačke povratnike, prvo u Stolac, 21. jula, pa u Trebinje, 30. jula. U oba mjesta otvarane su džamije, a uoči tih svečanosti priređene su tribine na kojima sam govorio o Bošnjacima i pamćenju. Kad se insan odmakne od medijskih i političkih ritmova, od onoga što se priča i piše po Sarajevu, onda vidi kako bošnjački vilajet nema veze sa likovima koji ga predstavljaju. Stolac, okupiran od ekstremnih Hrvata, i Trebinje, okupirano od ekstremnih Srba, u kojima Bošnjaci žive kao građani drugog reda, ostavljeni od svih i prepušteni sami sebi – najočitiji su primjer beskrupuloznosti bošnjačkih političara koje uistinu ne zanima narod u čije ime dobro žive.
