Ubili su me Nikola Stanišić, Žarko Krsman Šok i Krstić iz Zabrđa! Bile su ovo posljednje riječi koje je izgovorio Hajro Delić pred sinom Seadom i mnogobrojnim logorašima u logoru Vojna vazduhoplovna baza JNA Rajlovac, na desetak minuta prije nego što će izdahnuti, 11. juna 1992., između 10 i 11 sati ujutro.
Mnogi policijski službenici i pripadnici MUP-a Republike Srpske u godinama agresije na BiH okrvavili su ruke. Umjesto da štite sigurnost ljudi i njihove imovine, što je osnovna zadaća policajca svugdje u svijetu, svjedoci smo, na osnovu mnogobrojnih sudskih procesa, da se bivšim policajcima srpske nacionalnosti sudi zato što su učestvovali u genocidu i zločinima protiv čovječnosti nad Bošnjacima i Hrvatima od 1992. do 1995. godine.
Bezbroj je primjera svojevrsnog herojstva tokom odbrambenooslobodilačkog rata u BiH. U golgoti i sveopćem stradanju Bosne posebno su se istakli i sportisti koji su herojski pali za domovinu, a mnogi ostali i trajni invalidi. Tokom maja i juna ove godine navršilo se 20 godina od pogibije nekoliko istaknutih sarajevskih sportista.
Kada su 3. jula 1992. srpski vojnici iz Vogošće počinili masakr na trešnji u sarajevskom predgrađu Kobilja Glava i ubili sedam civila, među kojima i troje djece, rahmetli akademik Alija Isaković je napisao: “Na Kobiljoj Glavi, iz tenka Dobrice Ćosića je pucano na djecu koja su se popela na trešnju.”
Nakon višegodišnje kriminalne diskriminacije u rodnom gradu i mobinga na radnom mjestu u Općini Tuzla, pisac Fatmir Alispahić (45) zbog narušenog zdravlja primljen na Internu kliniku u Tuzli Ovaj tekst više ne može pomoći Fatmiru Alispahiću. On je primljen na Internu kliniku u Tuzli, nakon uzaludnih pokušaja da u Općini Tuzla, gdje je zaposlen, ukaže na strašne oblike diskriminacije i mobinga kojima je godinama izložen, a od čega mu je posljednjih mjeseci zdravlje ozbiljno narušeno. Onako kako je Trebinje ubilo Srđana Aleksića, tako Tuzla ubija Fatmira Alispahića!
Autor: Anes Džunuzović
Uzoriti kardinal Vinko Puljić je zbilja zanimljiva osoba. Najprije je odapeo niz vrlo oštrih strelica ka bosanskim muslimanima, što mu je, čini se, hobi i to čim pređe granicu ove zemlje, da bi se potom svesrdno pravdao Darjanu Babiću i gledateljstvu FTV-a kako nije mislio onako kako je rekao. Tako ispade da ga vehabije ne ugrožavaju nego su to samo drugačiji mentalni sklopovi muslimana od onih s kojima je uzoriti odrastao. Nije Vinko ni protiv džamija nego mu nije pravo što se za džamiju lahko dobiju sve potrebne dozvole, što, po njemu, nije slučaj sa crkvama. Hm! O livanjskoj Ćurčinici je sve rečeno i svi, sem uzoritog, sve znaju. I u mom Prozoru Bošnjaci već osmu godinu čekaju dozvolu za džamiju a kad će je dočekati - ne znamo.
Hrvatska je zaboravila rahmetli Mevludina Kulića, vojnika bivše JNA koji je odbio strijeljati zarobljenike u Osijeku
Jedan od najbrutalnijih zločina rata 1992-1995. izvršen je nad porodicom efendije Hasiba Ramića u Semizovcu kod Sarajeva. Efendiju Hasiba, njegovu suprugu Šefiku i djecu Muhameda (13), Melihu (10), Ahmeda (4) i Aminu (bebu od mjesec dana) četnici su ubili 28. 5. 1993. Efendija je uhapšen u maju 1992. godine i priveden u logor “Bunker” u Vogošći.
Piše: Avdo Huseinović
Glavna vodilja “bratskih naroda i narodnosti”, tokom borbe protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu bi “Smrt fašizmu, sloboda narodu”. Ta parola, može se i danas čuti u vokabularu mnogih. Nakon onog, a Boga mi, i nakon ovog rata, nit’ se sahrani fašizam, nit’ se narod oslobodi. Fašisti iz Republike Srpske, sljedbenici Draže Mihailovića, Nikole Kalabića, Pavla Đurišića, popa Đujića, Petra Bačevića, Zaharija Ostojića, Jezdimira Dangića…, pred čijim, autorski zaštićenim metodama krvoločnih zločina bi i Ernest Kaltenbruner, Hitlerov šef Gestapoa, dobio nagon za povraćanje, godinama nakon Daytona bihuzure bošnjačke povratnike po genocidnoj tvorevini.
