Trideset godina od masakra u Sabri i Šatili
Na današnji dan prije trideset godina svijet je užasnula vijest potkrijepljena stravičnim slikama stotina tijela masakriranih u palestinskim civilnim logorima Sabra i Šatila, u južnom predgrađu Bejruta.
Na današnji dan prije trideset godina svijet je užasnula vijest potkrijepljena stravičnim slikama stotina tijela masakriranih u palestinskim civilnim logorima Sabra i Šatila, u južnom predgrađu Bejruta.
Bitka na Bedru značajna je i s vojno-strateškog i s moralnog aspekta. To je prva pobjeda mlade muslimanske države kojom je ona zauzela bitno mjesto na mapi tadašnjeg Arabijskog poluostrva. Pored toga ima i svoj moralni aspekt jer je ulila snagu, povjerenje i samopouzdanje muslimanima koji su do tog trenutka bili izloženi mnogobrojnim iskušenjima i nedaćama.
Mjesec ramazan je mjesec mnogobrojnih blagodati, ali i značajnih istorijskih događaja koji su obilježili život Allahovog Poslanika s.a.v.s., njegovih ashaba i ummeta do Sudnjeg dana. U narednim redovima pokušat ćemo navesti samo neke od događaja koji su se desili u ovom mjesecu.
U četvrtak, 12. aprila, sultan Fatih je naredio da flota izvrši proboj u Zlatni rog. Čim su se približili lancu na ulazu u zaljev, osmanlijski mornari su otvorili paljbu iz topova na kršćanske lađe usidrene u Zlatnom rogu. Istovremeno su odapinjali zapaljive strelice i pokušavali presjeći konopce kojima su bila vezana sidra kršćanskih brodova. Međutim, nije bilo skoro nikakvog uspjeha.
Historija nauke i civilizacije prema ogromnoj većini tradicionalnih, usmenih i pisanih, zapadnih izvora, može biti rezimirana kao što slijedi: Cijela zapadna, i stoga naša moderna, civilizacija je izvedena iz grčkog naslijeđa (ugrubo: 6. v. p. n. e. – 1/2 v. n. e.). Ovo naslijeđe je izgubljeno tokom Mračnog doba (5-15 v.), ponovo nađeno tokom Renesanse (16 – 17 v.), sa njega je skinuta prašina i tako je ponovo oživio naš moderni svijet.
O velikosrpskoj historiografiji (nekoliko primjera)
Osnov moderne srpske mitologije jeste narativ o boju na Kosovu 1389. godine kada su Osmanlije porazili vojsku kneza Lazara i potčinili ih sebi. Ali, taj boj predstavljen je kao najvažniji događaj u srpskoj historiji. Pored tog boja historija pamti i Bitku kod Nikopolja, samo sedam godina kasnije, tačnije 25. septembra 1396. godine, u kojoj raško-srpska vojska sudjeluje s Osmanskom vojskom protiv vojske više evropskih zemalja. Srpska historiografija ovu bitku kod Nikopolja sistematski ignorira i zanemaruje, a pustila je u opticaj naraciju o Boju na Kosovu na kojem je izgrađena cjelokupna velikosrpska ideologija i mitologija. Episkop Nikolaj Velimirović je 1939. godine u manastiru Ravanici održao programski nacionalistički govor, ispunjen šovinizmom, koji je služio četničkim ideolozima, „dokazujući“ da su Srbi nesumnjivo arijevske krvi, da su oni bili na straži pred kapijama Evrope protiv „plemena niže rase“. U toj magli Srbi su „branili Evropu od osvajača s Istoka“.
Bio je nezasit borbe, pa je Srebreničanima išao u ispomoć. Išao je i u Goražde, i donio lijekova i municije... Malo je takvih ljudi hodalo Dunjalukom!", govori krepka starina Hasib Omanović, prvi komandant Žepe, prethodnik legendarnog komandanta Avde Palića "Pale". Nasko Živalj, Žepljak nastanjen u Sarajevu, gdje je počeo ratovati, krenuo je 27. oktobra 1992. pješke u Žepu. Stigao je 7. decembra. Prvi Žepljak na kojeg je u kanjonu Drine naišao bio je baš Sabrija. Prvi sa Zlatnim ljiljanom u Žepi.
Vladavina jednopartijskog sistema u BiH obilježena je stalnim obračunavanjem sa licima drugačijih ideja, stvarnim ili izmišljenim neprijateljima. Uklanjala je protivnike koji su drugačije mislili i imali drugačije ideje o razvoju društva. Dva najveća obračuna u BiH dogodila su se u prvim godinama komunističke Jugoslavije:
- Sukob sa sljedbenicima Informbiroa
- Sukob sa pripadnicima organizacije Mladi Muslimani
Opće je poznata činjenica da je, dok je bila u sastavu Osmanskog carstva (1463-1878), Bosna i Hercegovina dala značajan broj velikih ljudi koji su se istakli na naučnom, kulturnom, političkom i vojnom polju. U tom ogromnom carstvu koje se na vrhuncu svoje moći prostiralo na tri kontinenta; od Poljske na sjeveru do Sudana na jugu i od Kaspijskog jezera na istoku do Maroka na zapadu i na čijim je ruševinama, kasnije, nastalo 25 država, nije bilo položaja, uključujući i one najviše (osim položaja samog sultana), a da ga nisu zauzimali naši ljudi. Među njima je bio veliki broj učenjaka, šejhova, pjesnika, književnika, muftija, kadija, kadiaskera, paša, beglerbega, vezira i velikih vezira.
»Ovo i nije dobro vrijeme, pa vi ne možete ni shvatiti da je kada bilo dobrih.« Tako nam je pričao Alijaga Karabeg, starac, koji je pamtio kad je Dubrovnik bio pod Napoleonom, a koji za četrdeset godina nije shodio s Uzarića u Mostar. Kad je došao iza »prevrata« prvi put u Mostar, imao je treće zube i, kako je kazivao, više od stotinu i deset godina. A bio je u tijelu još čvrst i svjež, pamćenja pouzdana, pa smo se kupili kao djeca oko njega da nam priča štogod iz starog vremena, kada bi došao mojoj strini na sijelo.
U osmanskoj vojno-političkoj povijesti, period XVI stoljeća je epoha najvećeg uspona i moći osmanske države. To je i period kada mnoge istaknute porodice iz Bosne i Hercegovine daju Carstvu istaknute državnike i vojskovođe ali također i velike dobrotvore i vakife koji svojim zadužbinama podižu Bosnu i njene gradove na veći, kako urbani, tako i kulturni-civilizacijski nivo.