Uprkos planu protjerivanja stanovnici Gaze odlučni da ostanu

IslamBosna.ba – Uprkos žestokom okupacionom napadu na Gazu i sjeverni dio Pojasa, stanovnici odbijaju pokoriti se prisilnom raseljavanju i etničkom čišćenju. I dok se bombardovanja, razaranja i glad svakodnevno pojačavaju, hiljade porodica ostaju u svojim domovima ili se vraćaju u ruševine, ponavljajući poruku otpora: „Ovdje ćemo ostati… i nećemo otići.“

Od 11. augusta izraelska okupaciona vojska vodi novu kopnenu ofanzivu u gradu Gazi, tokom koje je, prema podacima vladinog ureda u Gazi, ubijeno 1.100 Palestinaca, a u stambenim četvrtima aktivirano više od 100 eksplozivnih robota.

Iluzija „sigurnog juga“

Dok su neke porodice bile primorane da se presele prema jugu Pojasa Gaze, druge su se vratile nazad u grad Gazu i njene sjeverne kampove, nakon što su shvatile da je ono što okupacija promovira kao „sigurnu zonu“ na jugu zapravo bila iluzija obmana s ciljem da se sjever isprazni od svojih stanovnika.

U jednoj od uličica naselja Kerama, na sjeverozapadu Gaze, Umm Raed Hamuda sjedi ispred svog pohabaneog šatora, prisjećajući se prisilnog puta ka gradu Deir el-Belahu u središtu Pojasa, gdje je sa suprugom i djecom potražila zaklon od izraelskog bombardovanja koje je nemilosrdno pogađalo područja Džebalija en-Nazla i Ebu Iskender.

Kaže: „Okupacija nas je natjerala na raseljavanje. Nosila sam svoje najmlađe dijete na rukama, dok je moj suprug vukao stara kolica na kojima smo stavili nekoliko pokrivača… Hodali smo satima, okruženi zvucima eksplozija, osjećajući da nas smrt prati u svakom koraku.“

Put nije bio samo raseljavanje, kako ga ona opisuje, to je bilo „čupanje duše iz tijela“.

Nastavlja: „Vidjeli smo prizore koji se ne mogu zaboraviti… žene koje vrište, djeca koja plaču, tijela razasuta uz cestu. Nismo znali hoćemo li stići ili umrijeti na putu.“

Od jedne tragedije ka drugoj

Ali dolazak na jug nije donio spas kojem se porodica nadala. Kako kaže Umm Raed: „Prvu noć u Deir el-Belahu spavali smo na pločniku, bez vode, bez hrane, bez zaklona… Centri za smještaj bili su pretrpani, a moja djeca su plakala od gladi i žeđi. Tada sam osjetila da raseljavanje nije bilo izbavljenje, već druga vrsta patnje.“

Nakon dana ispunjenih patnjom, porodica je donijela tešku odluku da se vrati u Gazu, uprkos nastavku bombardovanja i ozbiljnosti situacije.

„Odlučili smo da se vratimo, jer na jugu nismo pronašli ništa što bi nas zaštitilo ili nam pružilo dostojanstvo… barem u Gazi možemo živjeti među svojima, čak i ako to znači pod ruševinama“, kaže majka iz Gaze.

Isto iskustvo imao je i Abu Ahed Šemali, koji se nakon bijega u južni dio sektora vratio u Gazu. „U šatoru nas je bilo desetine, bez zraka i privatnosti. Moj sin je spavao na blatnjavom tlu. Osjetio sam da sam izgubio ljudskost. Zato smo se vratili, jer je barem ovdje naš dom, naša zemlja i naše komšije.“

Zaključuje: „Više ne tražimo sigurnost,izgubili smo je. Sve što danas želimo jeste da ostanemo s dostojanstvom, pa makar to bilo u šatoru pored naše uništene kuće.“

Dostojanstvo je skuplje od spasa

Ni Ebu Ahed eš-Šemali nije prošao drugačije. Silovit artiljerijski napad na njegov dom na sjeveru Gaze prisilio ga je da sa porodicom pobjegne ka periferiji mjesta Zavejda na jugu. No, ubrzo je shvatio da ono od čega je bježao stiglo je za njim, samo u drugom obliku.

„Spavali smo jedni preko drugih u šatoru manjem od tri metra. Nije bilo zraka, ni privatnosti… svakodnevne svađe oko reda za toalet ili flašu vode bile su dovoljne da unište živce svakom čovjeku“, kaže on.

Dodaje: „Vidio sam svog sina kako spava na blatnjavoj zemlji, drhti od umora i gladi… u tom trenutku sam osjetio da sam izgubio svoju ljudskost.“

Ebu Ahed nije izdržao dugo, odlučio je da se, uprkos opasnostima, vrati u Gazu. „Vratili smo se u naš uništeni dom, jer barem osjećamo da pripadamo nekom mjestu… ovdje su moje komšije, moja zemlja i moje uspomene, čak i ako nema struje, vode ni hrane.“

Povratak uprkos boli

Povratnici u sjeverni dio Pojasa nisu zatekli kuće sposobne za život, niti osnovne uvjete opstanka. Mnogi su podigli šatore od poderanih platna, ili sagradili privremene prostorije od limenih ploča, odbijajući ideju dugotrajnog izbjeglištva na jugu ili u centrima za smještaj.

Za njih, povratak pod granatama je bolji od života poniženja u nepoznatom.

„Nismo brojevi u redovima za pomoć… mi smo vlasnici ove zemlje, i ostat ćemo ovdje bez obzira na sve“, kaže Ebu Ahed odlučno.

Uprkos smrti koja ih okružuje sa svih strana, stanovnici Gaze istrajavaju u svojoj odluci da ostanu šaljući poruku koja ne ostavlja prostor za sumnju: ne raseljavanju, ne prisilnom protjerivanju, ne novoj Nakbi.

U svakoj porušenoj kući, u svakom šatoru podignutom na ruševinama, obnavlja se vjerovanje da domovina nije samo prostor već dostojanstvo i pravo koje se ne može oduzeti.

IslamBosna.ba