Vjera usred genocida: Kako muslimani i kršćani u Gazi opstaju rame uz rame
IslamBosna.ba – Usred genocidnog rata koji traje mjesecima, crkve u Gazi postale su utočište ne samo za kršćane, nego i za muslimane, baš kao što su to bile i džamije, od kojih je većina do sada sravnjena sa zemljom izraelskim bombardovanjem, piše Merjem Mušteha iz Gaze za The Palestine Chronicle.
Duh vjerske harmonije uvijek je ispunjavao zrak Gaze. Muslimani i kršćani živjeli su jedni pored drugih, ne samo kao komšije, nego kao jedna porodica. Njihove kuće su bile blizu, a srca još bliža.
Tokom ranijih izraelskih ofanziva, dijelili su isti strah, istu bol i istu nepravdu, jer su oboje Palestinci, vezani za istu zemlju, bez obzira na vjeru.
Razrušeni simboli vjere
“U Gazi nikada nije bilo napetosti između muslimana i kršćana. Iako su kršćani malobrojna zajednica, oko 1.000 osoba u cijelom Pojasu Gaze, oni su uvijek bili neodvojiv dio društva Pojasa Gaze. Njihovo prisustvo prirodno se uklapa u većinski muslimansku zajednicu, povezanu zajedničkim vrijednostima, tradicijama i duboko ukorijenjenim osjećajem pripadnosti istoj domovini“, piše el-Mušteha.
Ona dodajeda ima tri prijateljice kršćanke: Meru, Elinu i Nataly. “Pohađale smo istu srednju školu, a one su uvijek bile dobrodušne, pažljive i pune poštovanja. Svaki Bajram slavile su s nama, donosile čokolade, upućivale toplu želju za radošću, mirom i dugim životom. Njihovi gestovi nisu bili puka tradicija, već znakovi ljubavi i jedinstva, dokaz da vjera u Gazi ne dijeli ljude, ona nas zbližava.
Nakon završetka škole, upisala sam fakultet, a naše prijateljstvo je ostalo snažno. Ali onda je počeo rat. Naši životi su se preokrenuli naglavačke.
Internet i komunikacijske mreže su bile prekinute, a čak i jedan telefonski poziv postao je gotovo nemoguć.
Bili smo potpuno odsječeni od vanjskog svijeta, s osjećajem da smo postali nevidljivi, naši glasovi nečujni, naše prisustvo zaboravljeno.”
No, izraelska agresija uništila je 79% džamija i tri crkve, uključujući i historijske simbole poput Crkve svetog Porfirija i Velike Umari džamije.
Na prvoj liniji stradanja našle su se i porodice. Autorica svjedoči kako je 18. oktobra njihova kuća u četvrti Tel el-Hava pretvorena u ruševinu samo nekoliko minuta nakon telefonskog upozorenja.
Uslijedio je napad na Crkvu svetog Porfirija, jedno od najstarijih hrišćanskih svetilišta na svijetu, u kojem je utočište pronašlo više od 450 ljudi. Bombardovanjem su ubijeni i ranjeni deseci, među njima i rodbina prijateljice autorice.
Ni Katolička crkva Svete Porodice nije bila pošteđena. U julu 2025. pogođena je izraelskim zračnim udarom, troje ljudi je ubijeno, a desetak ranjeno, uključujući sveštenika Gabriela Romaellija.
„Naša vjera nije u zidovima“
Džamije također nisu bile sigurne. Velika Umari džamija, najstarija i najveća u Gazi, bombardovana je u novembru 2024. Uništen je minaret star 1.400 godina. „To nisu samo zgrade“, piše Mušteha, „to su mjesta gdje plačemo, molimo, učimo i nalazimo smiraj.“
Muslimani su počeli formirati improvizirane mesdžide i otvorene prostore za namaz, pokrivene samo plastikom ili tkaninom. No i te privremene bogomolje su bombardovane.
Izrael svako razaranje pravda „borbom protiv terorizma“, bez obzira što međunarodno pravo strogo zabranjuje napade na vjerske i civilne objekte.
Ali ono što nije uništeno jeste vjera. „Vjera nije u zidovima,“ piše autorica, „ona je u srcima i umovima. Nijedna raketa to ne može iščupati.“
Oko 1,9 miliona Palestinaca prisilno je raseljeno. Većina traži utočište u školama i crkvama, gdje su zidovi jedina zaštita od stvarnosti života u šatorima.
Za izraelske vlasti, međutim, bolnice, škole, džamije i crkve proglašene su „terorističkim objektima“ i zato meta. A svijet, 194 zemlje, posmatra genocid bez djelovanja.
IslamBosna.ba
