Gideon Levy: Kada je umro Enes eš-Šerif, umrlo je i novinarstvo, i istina, i solidarnost
IslamBosna.ba – „Ako ove moje riječi dođu do vas, znajte da je Izrael uspio da me ubije i ušutka moj glas… Allah zna da sam uložio sav trud i snagu da budem podrška i glas svom narodu, od trenutka kada sam otvorio oči u sokacima izbjegličkog kampa Džebalija. Moja nada bila je da će Allah produžiti moj život dok se ne vratim sa svojom porodicom i voljenima u naš rodni grad, okupirani Askalan, el-Medždel. Ali prevladala je Allahova volja i Njegova odredba se ispunila.“
Nije bila Božja volja ta koja je odredila sudbinu novinara Enesa eš-Šerifa u nedjelju, zajedno s još trojicom novinara i dvojicom civila, u press-šatoru pored bolnice Šifa u gradu Gazi. Nije bila Božija volja, već izraelski vojni dron koji ga je namjerno ciljao – uz tvrdnju da je „vodio ćeliju Hamasa“, bez ijednog dokaza.
Mnogi u svijetu povjerovali su vojsci, kao što su povjerovali i da izraelska vojska nije ubila novinarku Al Jazeere Širin Ebu Akle u Dženinu 2022. godine. Ali čak i oni koji žele vjerovati u priču o „vođi ćelije“ morali bi pitati: a šta je s ostalih pet ljudi koji su ubijeni s njim? Jesu li bili „zamjenici vođe?“ Vojsci koja ubija novinare na tako jeziv način i državi koja ne dozvoljava slobodno izvještavanje o ratu ne treba ništa vjerovati, pa ni njihovim pričama o vođama ćelije iz Džebalije.
Teško je povjerovati ili možda više ništa nije teško povjerovati, koliko je malo pažnje u Izraelu posvećeno ubistvu četvorice novinara. Mediji su se podijelili na one koji su priču ignorisali i one koji su prenijeli da je Izrael „eliminisao teroristu“. Bez ikakvih informacija, gotovo svi su se mobilizirali da prenesu verziju koju im je diktirala Izraelska vojska, a istina neka ide do đavola. Isto tako, neka ide do đavola i solidarnost prema hrabrom kolegi.
Jedini predstavljeni dokaz je bila zajednička fotografija eš-Šerifa sa vođom Hamasa Jahjom Sinvarom. To je zaista osnova za egzekuciju.
Hiljadu puta hrabriji od bilo kojeg izraelskog novinara, manje indoktriniran državnom propagandom nego Nir Dvori ili Or Heler, eš-Šerif je mogao naučiti izraelske medije osnovama novinarstva.
Licemjerje ovdašnje štampe nema granica: „Al Jazeera je propagandna mreža“, viču reporteri izraelskih TV kanala, koji su propagandu i sakrivanje istine tokom ovog rata doveli do novih nivoa. Ako je Al Jazeera propaganda, šta su onda Kanal 12, 11, 13, 14 i 15? Imaju li ikakve veze s novinarstvom u ovom ratu?
Kada je novinarstvo umrlo, umrla je i istina, i solidarnost. Oni koji su u ovom ratu ubili više novinara nego što je ubijeno u bilo kojem sukobu u historiji, 186 prema Odboru za odbranu novinara (CPJ) ili 263 prema B’Tselemu, jednog dana će okrenuti oružje i na nas, izraelske novinare, koji im ne budemo po volji.
Ove sedmice IDF je granatirao press-šator, a scene koje niste vidjeli bile su užasne: tijela novinara izvlačena iz zapaljenog šatora, dok su njihove izraelske kolege šutjeli ili aplaudirali. Kakva lična i profesionalna sramota. Po čemu je ovo manje šokantno od ubistva saudijskog novinara Džemala Hašugdžija 2018. godine? Zato što nisu raskomadali tijelo eš-Šerifa?
Prijatelji i porodica eš-Šerifa kažu da je znao da je meta. Kada je IDF počeo prijetiti njegovim životom u oktobru, Irene Khan, specijalna izvjestiteljica UN-a za slobodu izražavanja, izrazila je zabrinutost za njegovu sudbinu. Eš-Šerif je tada bio posljednji preživjeli novinar u sjevernom Pojasu Gaze. Upravo zato ga je Izrael ubio. “Ne zaboravite Gazu” bile su posljednje riječi u njegovoj oporuci.
Autor: Gideon Levy, Haaretz
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba
