Rehaf i Faris: Dvoje paralizirane djece okruženi glađu i prisilnim raseljavanjem u Gazi

IslamBosna.ba – Na rubu kampa raseljenih, kod kružnog toka 17 na sjeverozapadu grada Gaze, skromni šator postao je jedino utočište porodice ez-Za’anin nakon što su izgubili sve u izraelskom genocidu nad Pojasom Gaze.

Unutar šatora žive brat i sestra Rehaf (16) i Faris (14), dvoje djece oboljele od cerebralne paralize, simbol složene tragedije hiljada djece u Gazi, kojoj je rat oduzeo djetinjstvo, ali i osnovno pravo na hranu, liječenje i život.

„Rehaf ima samo 12 kilograma, a Faris 10“, kaže njihov otac Ejman ez-Za’anin za Palestina Online suzdržavajući suze dok podiže njihova izmučena tijela.

„Od početka rata polako kopne pred mojim očima, ne zato što su bolesni, nego zato što nemaju ni mlijeka, ni pasirane hrane, čak ni invalidskih kolica.“

Izraelska vojska, od 7. oktobra 2023. godine, vodi genocidni rat nad stanovnicima Gaze, s ciljem da ih izgladni i protjera iz Pojasa. Osim raketa i bombi, glavne metode napada su izgladnjivanje i uskraćivanje lijekova i osnovnih potrepština.

Prema podacima Ministarstva zdravlja, više od 15.000 djece je ubijeno ili ranjeno, a međunarodne organizacije poput Save the Children i Human Rights Watch upozoravaju na „sporti genocidni rat izgladnjavanja“. Djeca s posebnim potrebama, poput Rehaf i Farisa, plaćaju najvišu cijenu.

Složena patnja

Rehaf i Faris su iz Bejt Hanuna, na sjeveru Gaze. Od prvog dana rata, okupatorske snage su ih natjerale da napuste dom, a tokom proteklih mjeseci selili su se čak 15 puta, preko Džebalije, Gaze, Deir el-Belaha, Refaha i Han Junisa, da bi se na kraju vratili u Bejt Hanun i zatekli samo ruševine.

„Naš dom je nestao. Sva mjesta na koja smo išli nisu bila prilagođena djeci poput Rehaf i Farisa, čak ni zdravima, a kamoli djeci s cerebralnom paralizom. Ja sam nemoćan. Nemam načina da im pomognem“, govori otac.

Na svakom novom stajalištu, djeca su gubila medicinske krevete, invalidska kolica i uređaje koji su im pomagali da spavaju i dišu. Električne energije nema, lijekova ni adaptiranog mlijeka također. Porodica pokušava hraniti djecu pasiranim tjesteninama i lećom, ali i to jedva svakog desetog sata umjesto svaka dva sata, koliko su obroci nekada trajali.

Prema podacima Ministarstva za socijalni razvoj, oko 6.000 do 7.000 djece s cerebralnom paralizom živi pod opsadom u Pojasu Gaze i potrebna im je stalna medicinska njega i pomagala.

Međutim, izraelska blokada i zabrana ulaska medicinskih potrepština dodatno pogoršava njihovu patnju. Lokalne vlasti i humanitarne organizacije su nemoćne, a međunarodnim agencijama zabranjeno je da pruže pomoć.

„Rehaf vrišti svaki put kad čuje eksploziju, Faris se trese od straha kad vidi crvenu svjetlost na nebu. Ne podnose nova raseljavanja. Njihov život se pretvorio iz bolesti koja traži njegu u sporu smrt pod glađu i ratom“, kaže njihov otac.

Kolica koja su pomagala Farisu da se kreće uništena su tokom posljednjeg bijega, a zamjena nije dozvoljena da uđe u Gazu. Čak ni specijalne humanitarne pošiljke namijenjene djeci s invaliditetom.

„Međunarodne organizacije u Pojasu su nemoćne, palestinske vlasti su pod golemim pritiskom. Žrtava je iz dana u dan sve više“, zaključuje otac.

Rehaf i Faris samo su dva primjera hiljada sličnih slučajeva, skrivenih iza zidova međunarodne ravnodušnosti i nemoći.

„Ja sam otac, a ne mogu ni da nahranim ni zaštitim svoju djecu. Gledam ih kako se gase i topim se zajedno s njima. Danas je čudo kad prežive dan, ali čuda u Gazi nestaju“, poručuje ez-Za’anin.

IslamBosna.ba