Tarik iz Gaze: Dječak kojem je raketa ukrala djetinjstvo i snove
IslamBosna.ba – U Gazi nikada ne prestaju priče koje stvara rat, ali svako dijete nosi vlastiti okus bola. Tarik Ebu Delal, šesnaestogodišnji dječak, stajao je na pragu zrelosti, pokušavajući biti oslonac svojoj porodici usred rata koji ne poznaje milost. Nije ni slutio da će jedna raketa ukrasti njegovo tijelo, djetinjstvo i svakodnevni život.
Njegov otac za list Palestina kaže: „Od početka rata protiv Pojasa Gaze, Tarik je bio primjer odgovornog djeteta, svakodnevno je punio vodu na mjestima za distribuciju i išao na pijacu po povrće i osnovne potrepštine, noseći na svojim leđima teret veći od svojih godina.“
Dana 13. decembra 2024., Tarik je, kao i obično, izašao iz kuće kako bi kupio potrepštine za porodicu. Na povratku, u blizini raskrsnice Samer, začula se snažna eksplozija, izraelska raketa pala je bez ikakvog upozorenja, pretvarajući to mjesto u poprište smrti i ranjavanja. Tarik je bio među žrtvama.
Njegov otac navodi da je Tarik volio fudbal, i nije prošlo jutro a da nije šutnuo loptu u svojoj ulici. Sanjao je da postane profesionalni fudbaler i da na prsima nosi ime svoje domovine. Ali u Gazi je san krhak, lomi ga zvuk aviona, para ga projektil koji ne razlikuje neprijatelja od djeteta.
Dodaje: „Pri povratku kući, nosio je male kese s povrćem i jednu s rižom. Jedan trenutak je dijelio život od tragedije. Raketa se obrušila na to mjesto bez upozorenja, bez milosti. Tarik je pao na tlo, i težak muk obavio je grad.“
Tarik je pogođen direktno u leđa, geleri su probili njegovo nježno tijelo i zaustavili se u šestom i sedmom pršljenu kičme, izazvavši napuknuće kičmene moždine. Nije izgubio svijest, ali nije osjećao svoje noge.
„Zašto ne mogu da se pomjerim?“, pitao je plačući, a onda izgubio svijest prije nego što je dobio odgovor.
Iz bolničkog kreveta u Šifa bolnici, Tarik je ušetao u novu stvarnost na koju nije bio spreman. Niko mu nije rekao da možda nikada više neće moći hodati, čak su i ljekari pokušavali ublažiti istinu govoreći da je potrebno vrijeme i fizikalna terapija.
Kada je prvi put sjeo u invalidska kolica, pogledao je svoje noge koje nisu reagovale i rekao: „Ne sviđa mi se ovakav život… Hoću da hodam, da trčim, da igram, da živim.“
Tarik ne prihvata svoju novu stvarnost, svake večeri plače majci, moli je da ga „vrati kao što je bio“ i pita je:
„Zašto baš ja?“
Njegova majka pokušava da ga utješi, ali plače tiho kad on zaspi, i sakriva suze svaki put kad je pita za noge.
Tarikov otac potvrđuje da je psihičko stanje njegovog sina izuzetno teško – više ne želi viđati nikoga, odbija izlaziti iz kuće.
Kaže: „Tarik nije samo ranjen fizički, on je slomljen iznutra… san mu je ukraden pred očima.“
Fizikalna terapija je nužna, ali u Gazi nije dovoljna. Invalidskih kolica je malo, a psihološka podrška gotovo ne postoji.
Otac dodaje: „Njegovo stanje se dodatno pogoršalo jer je izgubio osjećaj za vršenje nužde. Mora koristiti pelene i posebnu vrećicu za urin, što mu izaziva infekcije i kožne rane.“
Uprkos svemu, fudbal je i dalje prisutan u njegovim razgovorima. Tarik kaže: „Vratit ću se fudbalu, makar i iz invalidskih kolica. Sanjam da postanem trener, ili sportski komentator“, samo da ostane blizu igre koju voli.
Njegov otac smatra da je stvarnost surovija od sna. Ono što Tariku danas zaista treba nije sažaljenje, već napredna medicinska njega, stalna psihološka podrška, i prilika za liječenje van Gaze, kako bi imao šansu da se vrati životu.
IslamBosna.ba
