Masakri u Ebu Humejsi: Krv, tijela i razaranje u centru za raseljene UNRWA-e
IslamBosna.ba – U razorenom kampu el-Burejdž, usred zakrvavljenih ruševina dvije škole za raseljene pod okriljem UNRWA-e, svjedoci preživjelih opisuju stravične prizore nakon dvije izraelske zračne agresije u utorak, 6. maja, 2025. godine. Škole, poznate među stanovnicima kao Ebu Humejsa, pretvorene su u poprište masakra u kojem su ubijene desetine raseljenih civila, uključujući djecu, a desetine drugih ranjene.
“Mi smo raseljeni! Civili! Djeca! Zašto ste nas gađali?”, povikao je očajnički Mahmud Issa stojeći nad ruševinama svog šatora. Issa je prethodno izgubio svoj dom u izraelskoj kopnenoj ofanzivi u januaru 2024. godine, nakon čega je utočište pronašao u školi Ebu Humejsa.
“Kao i svi ostali… postavili smo šator u školskom dvorištu”, priča otac, pedesetogodišnjak i otac šestero djece, o svom skromnom životu u platnenom šatoru koji je dobio kao hitnu pomoć od UNRWA-e. Dan po dan, uspio je obezbijediti osnovne potrepštine za život usred genocidnog rata.
Udara rukama o tlo, slomljen: “Odjednom… ni kuće, ni šatora, ni ičega… samo naša odjeća!” Tako je izgledao ishod za njegovu porodicu, koja je napustila školu samo desetak minuta prije prvog masakra (u utorak poslijepodne), zbog jednog porodičnog okupljanja.
S bolom u glasu opisuje prizor: “Zemljotres… holokaust… rastrgana tijela i vrisci”, pa se pita: “Gdje su arapske države?” i ogorčeno dodaje: “Zašto ne uče od Zapada koji je pomogao Izraelu da ugasi požare u šumama okupiranog Kudsa prošle sedmice?”
Na kraju zaključuje: “Gaza gori već 18 mjeseci bez ikakvog odgovora arapskog ili islamskog svijeta!”
Pored njega stoji i njegov susjed iz skloništa, Abdullah Mejt (40), koji je također ostao bez svog šatora, kako kaže, “potpuno izbrisanog”, ali zahvaljuje Allahu što su povrede članova njegove porodice bile “umjerene”.
“Stajao sam ispred školskih vrata sa sinom… odjednom je prvi projektil pao na školsko dvorište, prepuno šatora, a drugi na suprotnu stranu, također punu šatora izbjeglica,” svjedoči o prvom masakru u južnom dijelu masakra Ebu Humejsa.
Abdullah priča: “Vidio sam tijela šehida kako lete u zrak uprkos gustoj vatri i dimu.” To ga je natjeralo da se uputi prema mjestu udara u potrazi za preživjelima: “Počeli smo izvlačiti žene i djecu, bilo da su ranjeni ili ubijeni, iz škole.”
„Svojim rukama sam izvukao tijelo djeteta koje je visilo na školskom ogradi (kod Nimrutija), a njegovog brata Adema pronašao sam 600 metara dalje, kako visi s drveta blizu školskog zida.“ Pokazuje rukama prema krovu škole: „S krova sam sakupio tijela petorice šehida, među njima i jednog djeteta.“
U priču se uključuje Mahmud Ašur (33), dodajući da su ljudi pješačili više od 700 metara do najbliže medicinske tačke na ulazu u kamp kako bi zbrinuli ranjene ili prenijeli tijela ubijene djece.
Ašur, koji je nosio ranjeno dijete u naručju, tada nije znao da je i drugi njegov sin ranjen šrapnelima nastalim od bombardovanja i razaranja, pa je nastavio hodati pješice ka bolnici el-Auda u kampu Nusejrat.
Obmana i drugi napad
Kada je pala noć i kada su obustavljeni medicinski transporti ka bolnicama el-Auda i el-Aksa, čiji su hodnici i podovi već bili preplavljeni ranjenicima, neki od raseljenih iz uništene škole otišli su prespavati kod rodbine u obližnjoj školi (sjevernoj), misleći da je ‘masakr završen’.
Iznenadni poziv izraelskog oficira upućen jednom od komšija škole, Jasiru Ebu Abidi (20), sadržavao je zahtjev da se ljudi hitno evakuišu iz škole koja se nalazi pored džamije Ibadur-Rahman, a koja je trebala biti meta bombardovanja.
„Kao i svi ostali, sklonili smo se unutar škole UNRWA-e i nismo izlazili, misleći da je meta bombardovanja džamija“, priča raseljeni Ali en-Nabahin (37), opisujući noćnu scenu ispunjenu strahom i panikom među djecom i odraslima.
Minutu za minutom, ljudi su počeli napuštati svoje šatore i sklanjati se u učionice, bojeći se da će na njih pasti geleri. „Ali ono što se dogodilo jeste da je okupaciona vojska ispalila dva projektila, jedan je pogodio već uništenu školu, a drugi prostor između dvije škole… džamiju nisu gađali!“
Nakon toga, el-Nabahin govori: „Ne mogu opisati taj prizor… dim, vatra, vrisci i krv.“ Tu se prisjetio i trenutka kada je pomagao ranjenom Subhiju Idu, kojem su ljekari morali amputirati prst zbog teškog oštećenja šake.
Ujutro nakon dvostrukog masakra, vladin medijski ured je saopćio da je 33 raseljene osobe poginulo, a 73 ranjeno u napadima na dvije škole Ebu Humejsa. Međutim, svjedok i preživjeli iz oba masakra, Mejt, smatra da je broj žrtava veći. On kaže: „Većina slučajeva koje smo zbrinuli bila je jako teška… To su rakete koje su uništile kamen i ubile ljude.“
Nije on jedini koji to tvrdi. Otac četrnaestogodišnjeg dječaka Mahmuda eš-Šukre još uvijek traga za svojim sinom, kojeg je izgubio u prvom napadu. Govori s bolom: „Vidio sam svog sina s amputiranom nogom kako sjedi na zemlji i viče: ‘Babo… babo…’ nakon prve rakete. Kad sam krenuo da mu pomognem, izraelski avion je pogodio školu drugom raketom, ostavljajući sudbinu mog djeteta nepoznatom.“
„Tražili smo po bolnici el-Auda (u kampu Nusejrat), bolnici el-Aksa (u Deir el-Belahu) Mahmuda… još uvijek tragamo za njegovim tijelom među ruševinama“, govori otac, dok neki svjedoci pretpostavljaju da je tijelo dječaka doslovno isparilo uslijed siline eksplozije.
Slomljeni otac samo želi pronaći posmrtne ostatke svog sina, koji je u posljednjim trenucima života zvao: „Babo… babo“, ali nije uspio ni da ga spasi, ni da ga do sada pronađe.
S napadom na dvije škole UNRWA-e, broj masakara nad školama i centrima za raseljene u Pojasu Gaze porastao je na 234 krvava napada, počinjena tokom izraelske kampanje istrebljenja više od 2,4 miliona ljudi u blokiranoj Gazi, izloženoj opsadi sa kopna, mora i zraka.
Izvor: Palestina Online
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba
