Otac koji izgubio troje djece poručuje: Smrt u Gazi je časnija od odlaska iz nje
IslamBosna.ba – U uskoj uličici izbjegličkog kampa eš-Šati na zapadu Gaze, sjedi hadžija Adel Ebu Abdu, šezdesettrogodišnji otac čije lice oslikava i tugu i dostojanstvo. U tišini ispunjenoj tugom i riječima saučešća, podiže pogled ka nebu, tiho zahvaljuje Allahu i izgovara dovu za ozdravljenje preživjele ranjene djece, nakon što je izraelsko bombardovanje odnijelo živote troje njegove djece: Ibrahima (33), Mu’ejjeda (25) i Nede (22), koji su ubijeni u izraelskom zračnom napadu.
Hadžija Adel je preživio dvije eksplozije, prva je razorila njegov dom u 34. danu izraelskog rata koji je počeo 7. oktobra 2023., a druga, u zoru 26. aprila 2025., odnijela je živote njegove djece kada je izraelska raketa pogodila njegov šatorski dom.
Uprkos gubicima i ratu, ostao je u Gazi. Nije je napustio niti je ikada dvoumio oko odluke da ostane, iako je njegova porodica bila prisiljena da se preseli na jug. On i njegov sin Ibrahim kretali su se tiho kroz uličice kampa, skupljajući ono malo hrane i vode što su mogli pronaći, snalazeći se u teškim uvjetima bombardovanja i blokade, sve dok se nisu vratili u svoj uništeni dom u decembru 2023. godine.
Nepokolebljiva odlučnost
Ebu Abdu za list Palestina kaže: “Vratio sam se da čuvam ono što je ostalo od moje kuće, od mojih uspomena, od zidova koji su svjedočili suzama i smijehu moje djece… Neću napustiti ovu zemlju, bez obzira na sve.”
Kako se život postupno vraćao u kamp u januaru 2025. godine, Ebu Abdu i njegovi sinovi počeli su obnavljati mali dio svog uništenog doma. Postavili su šatore među ruševinama i pokrili jednu razorenu sobu kako bi pružili utočište njegovim četirima kćerkama i supruzi. Uprkos hladnoći, gladi i strahu, stvorili su malu oazu nade među ostacima svog doma, ali je jedan projektil, u mračnoj noći, uništio sve to u trenu. Ebu Abdu govori o toj noći glasom ispunjenim bolom.
Govoreći o toj noći, Ebu Abdu kaže: „Tačno u ponoć čuo sam ogroman prasak. Znao sam, moja djeca su meta. IIstrčao sam, ali nisam našao šator, nestao je kao da nikada nije postojao, među ruševinama, krvlju i tamom. Tijelo mog najstarijeg sina Ibrahima bilo je prekriveno komadom šatora, a nekoliko metara dalje ležao je Mu’ejjed u lokvi krvi.”
Nakon što je duboko uzdahnuo, s tugom na licu, nastavio je: “Samo nekoliko trenutaka kasnije čuo sam krik koji mi je slomio srce. Dolazio je iz drugog pravca, moja supruga je vrištala. Neda je pogođena gelerom u glavu i vrat, i podlegla je ranama.”
Šezdesetogodišnji Ebu Abdu tiho plače, brišući suze rukama ispucalim od bola, dodajući: “Hvala Allahu, sva moja djeca su ranjena, neki su preživjeli, ali moje srce više nije isto.”
Unjegovim očima prebiva tiha tuga, dok mu glas odražava čeličnu odlučnost. Amidža Ebu Abdu ponavlja: “Okupacija želi da emigriramo, da napustimo svoju zemlju, da se predamo, ali mi nećemo otići. Ako ikada odemo, to će biti samo u naš rodni grad, es-Savafir el-Garbija, koji su okupaciona vojska i naseljenici zauzeli 1948. godine, protjeravši njegove stanovnike. Inače, smrt u Gazi je časnija od odlaska iz nje.”
Stub kuće
Uprkos bombardovanju, razaranju i gubitku, Ebu Abdu i dalje vjeruje da je njegov ostanak čin otpora, da je njegova istrajnost poruka, a šehidstvo orden na grudima njegove djece. Govori o njima s ponosom, kao da su još uvijek živi.
O Ibrahimu kaže: “Bio je stub kuće, vrijedan i dobrog srca. Kopao je bunare i postavljao vodovodne mreže za komšije, čak i kada smo mi ostali bez vode, dijelio je drugima. Znao sam ga koriti zbog toga, a on bi se samo nasmijao i rekao: ‘Oče, drugi su u većoj potrebi od nas.'”
Što se tiče Mu’ejeda, Ebu Abdu se kroz suze osmjehuje i kaže: “Bio je nadaren učač ilahija s predivnim glasom. Jednog dana čuo sam dirljivu ilahiju s telefona mog nećaka, tražio sam da vidim ko pjeva, i bio je to Mu’ejjed… Nisam mogao vjerovati, njegov glas je dopirao pravo do srca. Uvijek sam ga molio da mi uči Kur’an.”
Govoreći o Nedi, djevojci koja je ispunjavala kuću nježnošću, dodaje: “Bila je najbliža srcu svoje majke, neumorno je pomagala svima i nikada nije napuštala majčinu stranu. Bila je svjetlost u ovoj tami.”
Uprkos težini gubitka, hadži Adel ostaje nepokolebljiv i ne prestaje ponavljati jednu rečenicu: “Hvala Allahu na onome što je dao, hvala Allahu na onome što je uzeo, i mi se Njemu vraćamo.”
Svoj govor završava odlučno: “Okupacija je isprobala sve metode ubijanja i protjerivanja protiv nas bombardovanje, izgladnjivanje, blokadu, ali nas nije slomila. I neće uspjeti, kao što nije uspjela ni ranije. Nećemo napustiti Gazu, a ako ikada odemo, jedina destinacija nam je naša oteta zemlja iz 1948. godine. Emigracija bilo gdje drugo? Nemoguće.”
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba
