Rusija i Turska – Velika energetska pogodba

 Dogovor Rusiji obezbjeđuje jače uporište u energetskom sektoru Turske, istovremeno Turskoj daje priliku da revitalizuje odnose sa Bakuom i obezbijedi krucijalan izvor prirodnog gasa za snabdijevanje evropskog tržišta, dok Azerbejdžanu obezbijeđuje političke i bezbjednosne garancije u teritorijalnom sporu sa Jermenijom. Izgleda kao da su Moskva i Ankara našle način da kroz saradnju u energetici ojačaju strateški savez između dvije Euro-azijske sile.

Analiza

Ruski predsjednik Dimitrij Medvedev posjetio je Tursku 11-12. maja, i tom prilikom potpisao ugovore za projekte u vrijednosti od 25 milijardi dolara – uglavnom u okviru energetskog sektora, uključujući i veliku obavezu izgradnje 20 milijardi dolara vrijedne i 4800 gigavata snažne nuklearne elektrane. Medvedevljeva posjeta je kulminacija višemjesečnih pregovora između Ankare i Moskve sa ciljem da se dvije zemlje slože oko toga da se ne slažu u pogledu budućnosti evroazijskih tokova energije. Turska, prostirući se između Evrope, Azije i Bliskog istoka, želi da učvrsti svoju geopolitičku poziciju potpisujući ugovore koji bi joj obezbijedili ulogu tranzitne zemlje za energente sa istoka namenjenih evropskim tržištima. Rusija, kao dominantni snabdjevač prirodnog gasa za Evropu, želi da osigura da Turska neće pružiti previše opcija Evropi, kojima bi ona mogla da premosti ruske energetske mreže.

Budući da su i Rusija i Turska regionalne sile u usponu, energetsko pitanje se može povremeno ispostaviti kao vrlo osjetljivo, pogotovo uzevši u obzir pritisak Zapada na Tursku da zadrži određenu distancu od Moskve. Međutim, Rusija i Turska trenutno ne žele nikakve nesporazume u vezi sa energetikom. Tenzije između ova dva istorijska rivala postoje, ali trenutna geopolitička situacija nagoni dvije strane na saradnju, a ne na rivalstvo.

Duže vrijeme Azerbejdžan je imao ulogu piona u pregovorima Turske sa Rusijom. Zemlja dijeli duboke kulturne i jezičke veze sa Turskom, i već transportuje približno 9 milijardi kubnih metara prirodnog gasa godišnje za gasovod Baku-Tbilisi-Erzerum, koji zaobilazi Rusiju i odvodi prirodni gas od priobalnih polja Šah-Deniz (Shah Deniz) u Azerbejdžanu preko Gruzije i Turske za evropsko tržište. Druga faza azerbejdžanskog projekta Šah-Deniz bi po očekivanjima trebalo da otpočne 2018. godine sa proizvodnjom od 15 milijardi kubnih metara godišnje, od kojih bi 12 milijardi kubnih metara bilo za izvoz. Turska želi da osigura što je više moguće tog „ostatka“ za izvoz, kako bi mogla da transportuje pozamašne količine prirodnog gasa kroz svoju teritoriju za projekte kakav je prilično podržavani i forsirani gasovod Nabuko (Nabucco), osmišljen da Evropi pruži alternativu snabdjevanja prirodnim gasom koji nije pod ruskim uticajem. Rusija, koja ima strateški interes u održavanju energetske dominacije nad Evropom, inherentno želi da osigura da gasovodni projekti kao što je Nabuko ostanu samo pusti snovi.

Za Rusiju se takva prilika pojavila otprilike prije dvije godine, kada je Turska počela da stremi ka diplomatskom zbližavanju sa najvećim protivnikom Azerbejdžana – Jermenijom. Azerbejdžan je jako uvrijedilo saznanje da bi Turska pokušala sa bilo kakvim otopljavanjem odnosa sa Jermenijom bez prethodnog ispunjenja zahtjeva Bakua povodom Nagorno-Karabaha, sporne teritorije koju je u ratu početkom devedesetih Jermenija oduzela Azerbejdžanu. Dok su se tursko-azerbejdžanski odnosi pogoršavali, Rusija se postarala da se nađe Bakuu u trenucima potrebe, što joj je poslužilo kao željena poluga u pitanjima kao što su finansijski pregovori oko projekta Šah-Deniz 2. Tako da, kad god se Turska bližila finansijskom aranžmanu sa Azerbejdžanom povodom Šah-Deniza 2, Rusija bi ih nadigravala i Baku bi se povlačio iz pregovora. U isto vrijeme, Rusija je koristila svoj uticaj u Jermeniji kako bi osigurala da tursko-jermenski pregovori ostanu bez progresa.

Međutim, u danima koji su prethodili Medvedevljevoj posjeti Turskoj, nagovještaji progresa između Turske i Azerbejdžana su postali primjetni. Natik Alijev, ministar energetike Azerbejdžana, je 5. maja objavio da se Turska i Azerbejdžan bliže konačnom finansijskom dogovoru o snabdjevanju Turske sa minimalno 7 milijardi kubnih metara prirodnog gasa poteklog iz Šah-Deniza 2. Sudeći po izvoru Stratfora, turski premijer Tadžip Erdogan je sa savjetnikom predsjednika Azerbejdžana Ilhamom Alijevim za sada verbalno ugovorio da Turska hiljadu kubnih metara gasa plaća između 220 i 270 dolara. Ova početna cijena je znatno manja od 300 dolara po kubnom metru koliko su nedavno Rusi ponudili. Teško je povjerovati da je zaključivanje ovih dogovora neposredno prije posjete Medvedeva čista slučajnost. Ako Baku i dalje nastavlja saradnju sa Ankarom u okviru Šah-Deniz 2 projekta, sva je vjerovatnoća da se to dešava uz rusku saglasnost.

Dakako, uz saglasnost je stigao i račun. Rusija ne želi da azerbejdžanski prirodni gas ide ka gasovodnim projektima kao što je Nabuko, koji direktno narušava ruske energetske imperative. Drukčije rečeno, ima znakova da je Rusija voljna da malim dijom popusti svoj energetski stisak nad Evropom, ako zauzvrat bude čvršće mogla da se etablira u Turskoj, krucijalnoj karici u evropskim naporima diverzifikacije snabdjevanja energentima. Po izvoru Stratfora, Rusija je za sada dala svoj pristanak na tursko-azerbejdžanski gasni dogovor pod uslovom da se obustavi masivni projekat gasovoda Nabuko.

Izvor tvrdi da su Rusija i Turska postigle dogovor po kome će Turska za sada pažnju preusmjeriti na drugi, manji cijevovod koji bi prenosio višak azerbejdžanskog gasa: Interkonekcija Turska-Grčka-Italija (ITGI) i gasovodni projekat Posejdon. Ovaj gasovod bi sprovodio azerbejdžanski prirodni gas preko teritorija Gruzije i Turske (kroz postojeći gasovod Baku-Tbilisi-Erzerum) do Grčke, a odatle posredstvom podvodnog gasovoda u Jonskom moru do Italije. ITGI-Posejdon projekat bi imao kapacitet od 11,8 milijardi kubnih metara godišnje u poređenju sa projektovanim kapacitetima Nabukoa od 31 milijardu kubnih metara godišnje. Ova razlika u tržišnom udelu čini projekat ITGI-Posejdon prihvatljivim kompromisom za Ruse.

Štaviše, u budućnosti postoji potencijal da se Rusija nadoveže na ovaj gasovodni projekat posredstvom ambicioznog projekta Južni Tok kojim rukovodi ruski gasni gigant Gazprom i čija je namena snabdjevanje Evrope ruskim energentima kroz Crno More. Projekat ITGI procjenjen je na približno 507 miliona dolara i bio bi daleko isplatljiviji od projekta Nabuko, čija cijena izgradnje bi prema procjenama dostizala i do 11 milijardi dolara. Uz to, projekat ITGI je već započet, sa tursko-grčkom konekcijom koja postaje aktivna s početka 2007. U okviru Plana evropske ekonomske obnove (EERP) Evropska Unija je već priložila garanciju za 126,9 miliona dolara namjenjenih finalnoj sekciji projekta gasovoda Posejdon. Ostaje da se vidi da li će Turska biti u stanju da ubijedi evropske partnere, zaokupljene grčkim finansijskim krahom, da dodatnim finansijskim sredstvima isprate ovaj projekat, kao i neke druge poput, u budućnosti, gasovoda Nabuko. Međutim, Turska će u svojim rukama imati daleko jače argumente za traženje dodatnih ulaganja od strane EU ukoliko obezbijedi da azerbejdžanski gas snabdjeva ove projekte.

Zahtjevi Azerbejdžana u čitavoj ovoj stvari su zapravo vrlo jednostavni. Baku želi da dobije povoljnu cijenu za svoj prirodni gas, ali takođe traži garancije od Ankare da turska vlada neće započinjati značajnije mirovne pregovore sa Jermenijom bez prethodnog konsultovanja stavova Azerbejdžana povodom Nagorno-Karabaha. Budući da su tursko-jermenski pregovori u zapećku još od početka godine, Turska svakako poseduje diplomatski manevarski prostor za takve garancije u interesu obezbeđivanja gasnog dogovora i otopljavanja odnosa sa Azerbejdžanom.

Uspjeh rusko-turskih pregovora

Rusija je morala da ima strateški interes u popuštanju pritiska nad tursko-azerbejdžanskim pregovorima o sistemu Šah-Deniz 2. Sva je vjerovatnoća da se ta strateška svrha manifestovala pri posjeti Medvedeva Turskoj 12. maja. Tokom navedene posjete, potpisana su dva energetska sporazuma koji su signalizirali rusko-tursku energetsku integraciju na do sada nezabilježenom nivou. Prvi dogovor se ticao izgradnje prve turske nuklearne elektrane od strane ruskog konzorcijuma pod vođstvom Atomstrojeksport-a (Atomstroyexport) i Inter RAO-a (Inter RAO). Elektrana će imati četiri reaktora ukupnog kapaciteta 4800 gigavata i koštaće približno 20 milijardi dolara. Značaj i razmera ovog projekta se ne može naglasiti u dovoljnoj mjeri. Ako se ova nuklearna elektrana izgradi, Turska će biti sedište jedne od najvećih svetskih nuklearnih instalacija ikada izgrađenih. Rusija čak ni za sebe nikada nije izgradila elektranu ovih dimenzija i nema reputaciju koja garantuje finansiranje realizacije ovakvog projekta.

Stratforovi izvori, međutim, tvrde da je veliki broj detalja iz ugovora već razrađen. Rusija će posjedovati upravljački dio nad elektranom, a ostatak (49 procenata) će prodati investitorima, najverovatnije turskim kompanijama kao što je AKSA (AKSA), koja ima snažne političke i familijarne veze sa Erdoganom i vladajućom Partijom pravde i razvoja (AKP). Elektrana će, kako izgleda, najvjerovatnije biti izgrađena u dvije etape: u prvoj će biti izgrađena prva dva reaktora, potom druga dva. Očekuje se da će vrijeme neophodno za izgradnju elektrane blizu turskog južnog, mediteranskog grada Akuju (Akkuyu) iznositi sedam godina, a izgradnja može započeti tek nakon što parlamenti obje zemlje ratifikuju sporazum.

Umjesto da Turska isplati veliku sumu novca avansno, turska elektro kompanija TEDAS (TEDAS) potpisala je sporazum koji je obavezuje da minimum narednih 15 godina otkupljuje električnu energiju od elektrane, time otvarajući mogućnost Turskoj da izgradnju plati u ratama nakon što elektrana postane operativna. Očekuje se da će Rusija iskoristiti ovu petnaestogodišnju garanciju za obezbijeđenje zajmova. Turska će takođe morati da se osloni na Rusiju u održavanju i snabdjevanju elektrane tehnološkim komponentama, čime će Moskvi obezbjediti dugo iščekivani uticaj na turski energetski sektor. Ipak, 20 milijardi dolara je ogromna suma i Stratfor ostaje skeptičan po pitanju ruske sposobnosti da ispoštuje finansijsku obavezu i pokrene ovaj projekat. Ako pak uspije, projekat će obilježiti vidnu promjenu u ruskom investicionom ophođenju. Takođe bi se postavilo pitanje gdje još Rusija može da uloži svoj novac u poteri za strateškim energetskim ciljevima. Potpisan je još jedan ugovor po kome bi Rusija snabdjevala cijevovod koji bi pumpao rusku naftu iz crnomorske luke Samsun (Samsun) u sjevernoj Turskoj do Čejhan (Ceyhan) naftnog terminala u južnoj Turskoj na mediteranskoj obali. Turska kompanija Kalik Enerdži (Calik Energy), koja ima bliske veze sa vladajućom AKP partijom, i italijanska kompanija ENI (ENI), koja ima bliske veze sa Gazpromom, grade cijevovod koji će biti kapaciteta između 1,2 i 1,4 miliona barela dnevno. Zamjenik ruskog premijera Igor Sečin je izjavio da će vrijednost Samsun-Čejhan dogovora biti tri milijarde dolara, a izvori Stratfora tvrde da će za finansiranje većeg dijela biti odgovorna kompanija Kalik enerdži. Svrha ovog cijevovoda Sjever-Jug je da razbije veliku koncentraciju naftnih tankera koji se kreću kroz moreuze Bosfor i Dardaneli na svom putu između Crnog mora i Mediterana; to je pitanje sa kojim se već neko vrijeme bezuspješno nose Turska i međunarodne naftne kompanije. Osnovna svrha ovog cjevovoda je da smanji saobraćanje većih tankera od 350.000-400.000 tona i oslobodi moreuze za tankere od 150.000 tona. Ekonomska vitalnost ovog cjevovoda je dugo dovođena u pitanje jer tranzit kroz Bosfor i Dardaneli je po zakonu slobodan. Nadalje, svakako preostaje da se vidi kakvi će se ekonomski podsticaji dati tankerima za transport nafte do luke Samsun, odakle bi ona dalje išla naftovodom Samsun-Čejhan. Turska već uvozi više od 60 procenata svojih energetskih zaliha iz Rusije, a ta energetska zavisnost će se još više produbiti ako ovaj cjevovod postane operativan.

Stratfor će svakako pažljivo pratiti tursko-ruske nuklearne i Samsun-Čejhan pregovore, kao i da li će u predstojećim danima Turska i Azerbejdžan postići dogovor oko projekta Šah-Deniz 2, kao što najavljuju zvaničnici sa obje strane. Samo šire razumjevanje Moskve i Ankare može dovesti do finalizacije pregovora. Ipak, sa svakim od ovih dogovora treba biti obazriv. Pored pitanja ekonomske izvodljivosti izgradnje nuklearne elektrane i projekta Samsun-Čejhan, nameću se i brojne potencijalne teškoće i pri sprovođenju projekta Šah-Deniz 2. Na primjer, Turska za sada može da uvjeri Rusiju da višak prirodnog gasa koji dobije iz Azerbejdžana neće teći ka projektu Nabuko, a onda u perspektivi može da ga usmjeri ka bilo kom drugom projektu, pa i ka tom. Na isti način, Rusija sada može da potpomogne pregovore Turske i Azerbejdžana oko projekta Šah-Deniz 2, kako bi osigurala željene energetske poslove sa Turskom iz sfere nuklearne energije i snabdjevanja prirodnim gasom, ali takođe, u nekom budućem vremenu, može da upotrebi svoj uticaj na Azerbejdžan za remećenje Šah-Deniz 2 dogovora između Ankare i Bakua. U ovom prožimanju cjevovodnih politika ništa nije uklesano u kamen, ali za sada, izgleda da Rusija i Turska zajedničkim snagama rade na obostranom energetskom razumjevanju.

Tekst preuzet iz Stratfora, Neovisne američke agencije za strateška istraživanja

Vijesti.ba