U vrijeme teških ekonomskih uvjeta uvijek je primamljivo srezati troškove obrazovanja, ali ovo je lažna ušteda. Ulaganje u obrazovanje jedna je od najvažnijih odluka koje društvo i porodica mogu napraviti.Američki nobelovac iz 1979. Teodor Šulc (Theodore W. Schultz) razvio je koncept humanog kapitala i promovirao ideju da kroz obrazovanje osobe mogu steći nove vještine i znanja, time uvećavajući svoju produktivnost, zaradu i vrijednost na tržištu rada. Od tog trenutka među ekonomistima je zavladao konsenzus da je formalno obrazovanje jedna od najbitnijih odrednica buduće zarade svakog pojedinca, kao i ekonomskog razvoja unutar društva.
Korisnost obrazovanja ne ogleda se samo u zaradi, ono vodi i boljem zdravlju i kvalitetu posla i dopušta nam da budemo bolji roditelji, građani i glasači.
Ali, ova investicija mora biti pametna i svrsishodna. Nažalost, previše je ustanova koje nude obrazovanje bazirano na principima 20. ili čak 19. stoljeća, u svijetu gdje se traži radna snaga obrazovana za 21. stoljeće. U našoj informatičkoj eri uspjeh svake ekonomije bazira se na kvalitetu njenog ljudskog potencijala.
Svijet koji je sve otvoreniji i konkurentniji doveo je do sve većeg nesrazmjera u prihodima između visokoobrazovanih i slabije obrazovanih kadrova, gdje su ovi prvi sposobniji da iskoriste prilike koje se pružaju u dinamičnoj svjetskoj ekonomiji. Kao što je Tom Fridmen (Friedman) napisao u svom bestseleru „Svijet je ravan“, naša finansijska budućnost u ovom stoljeću će manje zavisiti od toga gdje smo rođeni, da li u Bostonu ili u Bombaju, a više od kvaliteta našeg obrazovanja.
Ovakav razvoj događaja je općeprihvaćen u SAD. Tradicionalne društvene nauke i dalje su popularne na univerzitetima, ali studenti također žele steći vještine i znanja iz oblasti poslovanja i informacijskih tehnologija koje će od njih napraviti tražen visokoobrazovani kadar.
U SAD vlada igra važnu ulogu u podršci obrazovanju, ali pojedinac je taj koji donosi odluku i troši većinom vlastite resurse pri stjecanju obrazovanja kako na javnim tako i na privatnim univerzitetima. Oni su spremni napraviti ovu investiciju, iako troškovi mogu biti visoki (Ja bih trebao znati. Najesen šaljem svoje četvrto dijete na fakultet) zbog toga što su koristi mnogostruke i ogledaju se u boljoj zaradi i kvalitetu života. Sa skresanim vladinim budžetima i smanjenim porodičnim prihodima, poslovni i privatni sektor mora preuzeti važnu ulogu u promicanju obrazovanja.
Ta uloga trebala bi proizaći iz vlastitog interesa. Konkurentnost preduzeća zavisi od kvaliteta, vještina i stava njegove radne snage. U Americi su poslovni i obrazovni sektor blisko povezani u zdravoj razmjeni ideja vezano uz sadržaj i bitne značajke visokog obrazovanja. Poslovni sektor proaktivno djeluje pri prepoznavanju svojih potreba za određenim kadrovima i pri tome je spreman ponuditi stažiranja i stipendije i finansijski podržati razvoj novih nastavnih programa i obuka. Univerziteti razumiju potrebu da odgovore na zahtjeve tržišta i ne gledaju na ovo kao na prijetnju njihovoj akademskoj nezavisnosti.
Američki univerzitet (AU) u BiH, s kojim sam povezan, razvija postdiplomski MBA program tokom ove godine. Univerzitet želi skrojiti ovaj program, kao i svoje dodiplomske programe, prema stvarnim potrebama poslovnog svijeta i obraća se lokalnim preduzećima u namjeri da shvati koje su vještine ključne za njihove vodeće kadrove. Ovaj pristup dobar je za visoko obrazovanje, dobar je za poslovni sektor, a dobar je i za studente koji investiraju u vlastitu budućnost.
Avaz
