Bitka za El-Azhar

IslamBosna.ba – Kontraverze koje okružuju zaostavštinu nedavno preminulog šejha Muhameda Sejida Tantavija, glavnog imama džamije i univerziteta El-Azhar, mnogo su kompleksnije od onoga što mnogi misle.

Neki od njegovih kritičara su u njemu vidjeli ne samo teologa preko kojeg je država promovirala svoju verziju islama nego i druge vladine društvene i političke mjere. Njegove pristalice nazivaju ga reformatorom, posebno u domenu ženskih prava.
Šejhova iznenadna smrt ponovo je potpalila stoljećima staru borbu za nezavisnost El-Azhara, najprestižnijeg univerziteta u islamskom svijetu.

Za razliku od katolicizma i šiizma, sunnitski islam je utemeljen i očuvan kroz decentrilizirano upravljanje. Ne poznaje instituciju klera, niti obožava svece; suština je da islam (sunnitski islam) naučava da nema posrednika između čovjeka i Boga.

Veliki šejh

El-Azhar je osnovan krajem 10. stoljeća, i veoma brzo je postao vodeći centar u proučavanju Kur’ana i arapskog jezika, privlačeći tako učenjake iz cijelog islamskog carstva.

U doba osmanske vlasti uspostavljena je titula „velikog šejha“; učenjake na ovu poziciju je postavljala vlast za čije obnašanje su dobijali i platu. Titula je ranije bila samo počasnog karaktera, i dodjeljivana je najuglednijim islamskim učenjacima u to vrijeme.

U 17. stoljeću, osmanska vlast je utemeljila i službenu titulu „Šejh El-Azhara“. Iako je titulu dodjeljivao odbor učenjaka s El-Azhara, izbor je morao biti potvrđen od strane osmanskog vladara Egipta, a šejh je uživao određeni stepen autonomije u svom radu.

Ova autonomija se ogledala u nevladinoj instituciji vakufa (Waqf), ili vjerskog fonda, utemeljenoj još ranije u islamskoj historiji kao sredstvo zaštite uleme od državnog uplitanja, kao i sredstvo za finansiranje škola, društveno korisnih radova, pa čak i vojski.

Muhamed Ali Paša, oficir albanskog porijekla koji se smatra osnivačem modernog Egipta, prva je osoba koja je oslabila autonomiju El-Azhara. On je 1812. godine odbio da potvrdi izbor odbora i na poziciju šejha El-Azhara je postavio čovjeka po svom izboru.

Također je preuzeo kontrolu nad svim vakufskim prihodima kako bi pomoću njih financirao svoje velike državne projekte. Takav državni potez izazvao je snažno negodovanje uleme koja je državu optužila za kršenje islamkog zakona. Pod Muhamedom Alijem, država je također potkopala financijsku nezavisnost uleme i muslimanskog civilnog društva uopšte.

Uloga Velikog muftije

Pod britanskom okupacijom ranih 1900-ih godina, nastavljeno je sa slabljenjem utjecaja El-Azhara. Utemeljena je pozicija „Velikog muftije države“, čime je dijelom umanjen utjecaj šejha El-Azhara. Dodajmo još i utemeljenje pozicije upravnika vakufa, čime je i vakuf dijelom stavljen pod državnu kontrolu.

Nakon egipatske revolucije 1952. god., Džemal Abdel Naser je upotpunosti instituciju vakufa stavio pod državnu kontrolu; 1961. god., donešen je zakon kojim je izbor šejha El-Azhara u nadležnosti vlade, ovim činom je upotpunosti iskorijenjeno i ono malo autonomije koja je ostala, a koju je uživao obnašatelj ove funkcije.

U prošle četiri decenije, ovlasti El-Azhara su podijeljene između tri vladine institucije: Ministarstvo vakufa koje kontrolira vjerske fondove, ili financijska sredstva potrebna da se osigura financijska nezavisnost El-Azhara; instutucija muftiluka koje je dio egipatskog ministarstva pravosuđa; i El-Azhar čija uloga je danas čisto edukativnog karaktera pod kontrolom šejha kojeg odabire vlada.

Težnja ka nezavisnosti?

Uzimajući u obzir današnju situaciju, takav korak po svemu sudeći naići će na nesavladive prepreke. U prvom redu, iz razloga što će i novi šejh biti vladin izabranik, čiji izbor mora potvrditi i predsjednik Egipta Hosni Mubarak, te je teško očekivati da će izabrani, ko god da bude, imati u vidu sličan potez. Takve reforme mnogi analitičari smatraju samo pustim snovima, bar do promjene vlasti u Egiptu.

S obzirom na direktnu umiješanost države u izbor šejha El-Azhara, nikakvo iznenađenje nisu natpisi u egipatskim novinama koji preminulog šejha Tantavija, rhm., uglavnom karakterišu kao čovjeka koji je promovisao vladinu politiku.

Podržavao je zabranu nikaba u Francuskoj, izgradnju zida između Gaze i Egipta, predsjednikovu neograničenu mogućnost za kandidaturu na izborima, francuski anti-hidžab zakon, a sastao se i s izraelskim liderima uprkos velikom protivljenju javnosti spram normalizacije odnosa s Izraelom.

Dok su ga ovi potezi učinili poprilično nepopularnimm u domaćoj javnosti, na Zapadu je viđen kao zagovornik „umjerenog“ tumačenja islama i zagovornika dijaloga međureligijskog dijaloga.

Njegovi simpatizeri naglašavaju njegove zasluge u osuđivanju i zabrani nasilja u ime islama, suprostavljanju rastu islamkih političkih grupa, te zaštiti ženskih prava.

Izdavanje fetvi

Njegovi kritičari, kao što je utjecajni šejh Jusuf el-Karadavi, koji za šejha Tantavija, rhm., kaže da nije bio kvalifikovan za izdavanje fetvi, jer za takvu ulogu nije imao akademsku pozadinu.

„On (Tantavi) je bio veoma kvalificirani profesor tefsira„, napisao je El-Karadavi u svom pismu saučešća prošle sedmice. „Međutim, šejh je zakoračio, ili je natjeran da zakorači, u polje fikha. Za takav zadatak se nije bio spremio. On nije učio, bavio se, ili pisao o fikhu. On nije bio spreman za navigaciju dubokim vodama fikha. Iz tog razloga mnoga od njegovih mišljenja u ovom domenu su neispravna. To je ujedno i razlog mog neslaganja s njim uprkos starom prijateljstvu između nas.“

Da bi se spriječio ponovni izbor nedovoljno kvalifikovanog učenjaka na tu veoma važnu poziciju, El-Karadavi predlaže da se izbor novog šejha povjeri islamskim učenjacima, umjesto što to radi egipatska vlada u skladu s egipatskim zakonom.

Malo je vjerovatno da će doći do takvog scenarija. Pozicija šejha El-Azahra će vjerovatno ostati upražnjana do Mubarakovog povratka iz Njemačke, gdje se oporavlja nakon uspješno izvedene operacije.

Izvor: El-Džezira
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba