Zaboravite simboličnu državnost – svijet mora priznati izraelski aparthejd

IslamBosna.ba – Moja nana ima 90 godina. Dvaput protjerana, najprije tokom Nakbe od strane Izraela, a zatim i od Assadovog režima u Siriji, njeno pamćenje danas je krhko i nepotpuno. Od života u Švedskoj, gdje sada živi, ostaju joj samo posljednje minute u svijesti. Od decenija koje su iza nje tek pokoji bljesak.

Ali njeno djetinjstvo u Kfar Sabtu, palestinskom selu u Galileji koje je 1948. depopulisano, gori jasno i bolno. Uz osmijeh se prisjeća kako je trčala kroz polja, igrala se s drugom djecom, skrivala iza kamenih zidova posmatrajući jevrejskog farmera koji je, sa svojim bučnim traktorom, izazvao radoznalost i sumnju mještana.

Ja sam rođen kao izbjeglica. Njena porodica je iz Kfar Sabta, djedova iz obližnje Lubje. Danas, iz svog doma u Ramali, svakog jutra gledam izraelsku zastavu na obližnjem naselju Beit El, jasni podsjetnik na aparthejd koji određuje svaki aspekt mog života.

Stanovnici tog naselja glasaju za vladu koja odlučuje gdje mogu živjeti, raditi, putovati, koliko vode smijem dobiti i koji zakoni vrijede za mene, a koji za njih. Kao i milioni Palestinaca, od Zapadne obale do Gaze, živim pod režimom koji me vidi samo kao prepreku na putu vlastitog ekspanzionističkog etno-državnog projekta.

Uprkos ovoj stvarnosti, posljednjih mjeseci svjedočimo novom diplomatskom talasu: sve veći broj država odlučuje se na priznanje, ne aparthejda koji nas ubija, nego palestinske države.

Prvi talas priznanja došao je u maju 2024, kada su Norveška, Španija i Irska priznale Državu Palestinu. Novi krug se ubrzano širi, predvode ga Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo, a slijede Australija, Kanada, Portugal i Malta, kao odgovor na izraelske planove da rat produži i dodatno proširi aneksiju Zapadne obale.

I dok to odražava rastuću međunarodnu izolaciju Izraela, ova globalna politička predstava teško da se može shvatiti ozbiljno. Dok izraelske vlasti pripremaju aneksiju ogromnih dijelova Zapadne obale, a genocid u Gazi već je odnio više od 60.000 palestinskih života, pozivanje na rješenje o “dvije države” danas djeluje i cinično i surovo.

Sedamdeset i sedam godina nakon Nakbe, jasno je da dvodržavno rješenje ne rješava osnovni problem: agresivni, militaristički režim koji traži nacionalnu, pravnu i ekonomsku nadmoć jednog naroda nad drugim.

Vrijeme je da prestanemo trošiti još decenije palestinskih života na kolonijalni model podjele, rješenje kolonijalnog problema kolonijalnim sredstvima. Izrael je odavno jasno rekao da nikada neće prihvatiti palestinsku državu; držanje za dvodržavno rješenje danas je masovno obmanjivanje i samo nas vodi u dublji očaj.

Simbolične geste nisu samo beskorisne, nego i opasne. One kupuju vrijeme režimu koji ubija, oduzimaju hitnost stvarnim rješenjima: okončanju genocida, uvođenju sankcija, izolaciji aparthejda, insistiranju na jednakim pravima i pravu na povratak. To nije radikalizam, to je minimum pravde.

Postoji samo jedna država i to aparthejd država

Svaka “mirovna inicijativa” koja nije ni pravedna ni ostvariva nije plan mira nego alibi za nečinjenje, koji Izraelu omogućava da nastavi masakre, ubrza širenje i produbi aparthejd. Da li je ovo način na koji kažnjavamo režim koji je počinio genocid, tako što mu dajemo potpunu dominaciju, a njegovim žrtvama lažnu nadu u državu na manje od 23 posto njihove domovine?

Kada su Palestinci posljednji put demokratski upitani šta žele? Kao i 1947. kada je plan podjele nastao bez našeg pristanka, i danas se novi “planovi rješenja” pišu u evropskim kancelarijama, bez onih koji će ih živjeti ili umirati zbog njih.

Čak i da sutra, nekim čudom, Izrael povuče vojsku iz Zapadne obale i Gaze, ko garantuje sigurnost Palestincima u toj novoj državi? Liban i Sirija su suverene zemlje s međunarodno priznatim granicama, pa su ipak okupirane i bombardovane. Palestinska zastava u UN-u neće zaustaviti naseljeničko širenje, vojnu represiju niti regionalni rat.

Ako države žele priznati Palestinu neka to urade, ali neka ne glume da su time promijenile stvarnost. Prva stvarnost koju treba priznati jeste: ovdje već postoji jedna država, a ona je aparthejd država. Nakon toga treba slijediti konkretne mjere: pravne, diplomatske, ekonomske sve dok održavanje aparthejda ne postane skuplje od njegovog ukidanja.

Priznanje aparthejda nosi odgovornost

Priznanje Izraela kao aparthejd države prvi je nužan korak prema budućnosti izvan etnonacionalizma prema jednakosti, pravdi i slobodi za sve. To nije simbolika: aparthejd je zločin protiv čovječnosti prema međunarodnom pravu.

Zvanično priznavanje izraelskog sistema kao aparthejda otvorilo bi vrata sankcijama, povlačenju diplomatskih predstavnika, viznim zabranama za zvaničnike koji održavaju taj sistem. Promijenilo bi i javni diskurs: riječ “aparthejd” više se ne bi mogla ignorisati u razgovorima o Izraelu.

Presedan postoji: Južnoafričku Republiku nije slomila samo unutrašnja borba, nego kombinacija međunarodnih sankcija, bojkota i korporativnog pritiska.

Ovo neće biti čarobno rješenje. Izrael će se boriti jače nego Južna Afrika da održi aparthejd, jer je ukorijenjen dublje, potaknut vjerskim mitovima i podržan međunarodnim savezima. Ali priznanje bi nas barem usmjerilo na pravi put ka raskidu s iluzijama i suočavanju s realnošću. A vrijeme koje smo godinama trošili na fantazije mogli bismo konačno uložiti u rušenje sistema koji nas ubija.

Moja nana i danas priča o Kfar Sabtu, selu kojeg više nema. Prema podacima Palestine Remembered, ostali su samo kameni zidovi i terase, tragovi da je tamo nekada bilo života. Ljudi su rasuti, zemlja prazna. Ali Kfar Sabt živi u njenom sjećanju, u pričama koje je prenijela meni i koje ću ja prenositi dalje. Ono što tražimo nije osveta niti novi val protjerivanja. Ono što tražimo jeste pravda, jer samo pravda može donijeti mir i otvoriti drugačiju budućnost za sve narode na ovoj zemlji.

Autor: Alaa Selama, 972 Magazine

Prijevod i obrada: IslamBosna.ba