Izraelska novinarka: Hamas je škola medijskog djelovanja, a Izrael je poražen u borbi za svijest
IslamBosna.ba – Izraelska novinarka Lilac Sigan objavila je u listu Maariv članak o neuspjesima okupacione države u borbi za medijsku sliku i svijest još od početka rata protiv Pojasa Gaze 7. oktobra 2023.
Istakla je da je propagandna nadmoć Islamskog pokreta otpora Hamas, vođena širokom i organizovanom medijskom infrastrukturom, gurnula Izrael u “težak poraz” na međunarodnoj sceni, uprkos onome što izraelske vlasti nazivaju vojnim uspjesima protiv Hamasa, Hezbullaha pa čak i Irana.
Članak započinje podsjećanjem na izjave američkog predsjednika Donalda Trumpa, koji je ove sedmice rekao: “Izrael gubi rat odnosa s javnošću u svijetu.”
Premda te riječi nisu donijele ništa novo, one, prema Siganoj, jednostavno opisuju složen problem: “Izrael može biti vojno nadmoćan, ali je potpuno poražen na polju međunarodnog javnog mnijenja.”
Hamasova propagandna mreža
Prema njenim riječima, skoro 700 dana rata nisu Izraelu donijeli ono što se može nazvati “pobjedom”.
Uprkos operativnim uspjesima koje navodi izraelski sigurnosni aparat, nemogućnost napredovanja u Gazi rezultat je gubitka borbe za svijest, jer Izrael nije uspio ubijediti međunarodnu javnost u “legitimnost svog rata” ili u svoju verziju događaja.
Objašnjava da opravdanja poput “mediji nisu važni”, “Izrael izgleda kao Golijat naspram Davida” ili “svijet je antisemitski” više nisu uvjerljiva.
Danas je, kaže, jasno da je propagandna borba jednako važna kao i vojna, jer određuje sliku “dobra i zla” pred svjetskom javnošću.
Sigan povezuje tvrdnje okupacionih vlasti o ubistvu glasnogovornika Hamasa Ebu Ubejda s njegovom ključnom ulogom u, kako je nazvala, “porazu Izraela na polju svijesti”.
Prema izvještaju novinara Dorona Kadosha s izraelskog vojnog radija, Ebu Ubejda je vodio ogromnu propagandnu jedinicu Hamasa s oko 1.500 članova, dok odjeli glasnogovornika okupacione vojske i vojne medijske strukture imaju upola manje zaposlenih.
Ova jedinica, kako navodi, nije bila samo medijska služba, već integrisano krilo s kamerama, montažnim uređajima i analitičarima javnog mnijenja u realnom vremenu.
U svakoj jedinici Hamasa radili su video urednici, tako da nijedna operacija nije izvođena bez pripremljene medijske poruke spremne za distribuciju.
Dok autorka zanemaruje da je glavni razlog globalnog preokreta protiv Izraela genocid i izgladnjivanje koje sprovodi nad Gazom, ona opisuje niz Hamasovih kampanja koje su pratile tok rata od emitovanja snimaka napada 7. oktobra preko GoPro kamera i Facebook Live prenosa, pa do objava o zarobljenicima i videa plasiranih u ključnim trenucima pregovora.
Svaka palestinska kampanja, navodi, bila je usklađena s političkim ili pravnim potezima, pa se, prema njenim riječima, “laž o genocidu” poklapala s procesima pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu, dok se “kampanja o izgladnjivanju” uklapala s politikom izraelskog ministra finansija Bezalela Smotricha o blokadi pomoći za Gazu. Sadašnja kampanja o “ubijanju novinara” ide paralelno s diplomatskim nastojanjima za proglašenje palestinske države u Ujedinjenim nacijama.
Medijski poraz Izraela
S druge strane, Sigan postavlja pitanje: koju je propagandnu kampanju Izrael pokrenuo da podrži svoje vojne ili političke poteze? Odgovor: gotovo ništa.
Navodi primjer u kojem je okupacioni premijer i ratni zločinac Benjamin Netanyahu, tražen od strane Međunarodnog krivičnog suda, objavio video Izraelke koja je izgubila muža i sina 7. oktobra, uz snimke preuzete s kamera Hamasovih boraca. Njena ocjena: video je objavljen kasno, stihijski, bez plana, kao reakcija na palestinske poteze.
Takav video, smatra, imao bi širi domet da je iskorišten u okviru obilježavanja druge godišnjice napada 7. oktobra, jer tada međunarodni mediji traže nove, relevantne sadržaje. Ali Izrael ostaje, kako kaže, “reaktivan, a ne proaktivan”.
Ističe i da je posljednju kampanju o “ubistvu novinara u Gazi” podržalo 150 medijskih kuća, među njima veliki poput britanskog The Independenta, američkog NPR-a i Al Jazeere.
U tom kontekstu ponavlja tvrdnje okupacione vojske da mnogi novinari u Gazi rade pod Hamasom ili za njega, umjesto da prizna kako je svjetska javnost uprkos zabrani ulaska medija u Gazu razotkrila stvarne razmjere masakara.
Sigan kritikuje i izraelsku vladu, navodeći da zna kako graditi narativ za domaću upotrebu protiv političkih protivnika, ali ne ulaže ništa slično za međunarodnu javnost. Umjesto toga, bavi se promovisanjem “junaštva” vojske u zemlji i prebacivanjem krivice na rivale, dok na globalnom planu ne čini ništa.
Na kraju članka upozorava da je loše upravljanje medijima od strane vlade pomoglo jačanju međunarodnih napora za priznanje palestinske države. Dok se vlada zvanično protivi tom koraku, njeno medijsko djelovanje ga u praksi olakšava.
Zaključuje da 700 dana najdužeg rata koji Izrael vodi treba biti trenutak za izvlačenje pouka: Izrael nije poražen samo na bojnom polju, već i u borbi za svijest. Vrijeme je, kaže, da se “Izrael probudi” i preusmjeri svoj medijski napor iznutra prema vani, kako ne bi ostao gubitnik u “globalnom ratu za svijest”.
IslamBosna.ba
