Odjeća im je poderana, a obuća pohabana… stanovnici Gaze suočavaju se s ratom bez odjeće

IslamBosna.ba – Dok rat i dalje nemilosrdno razara Pojas Gaze već 22 mjeseca, život Palestinaca sveden je na preživljavanje bez najosnovnijih potreba, ne samo bez hrane i sigurnosti, već i bez odjeće i obuće.

“Moj sin ide po pomoć u cipelama bez đona… Krpim mu staru odjeću koliko mogu, pokrivam ga ostatkom iznošenih stvari“, kaže Sabah Ibrahim, majka petoro djece koja sada živi u šatoru na zapadnim rubovima Gaze, nakon što joj je okupaciona vojska srušila dom u Šudža’iji.

“Ne tražimo novo, samo da imamo nešto da nas prekrije“, dodaje kroz suze.

Rat oduzeo i dostojanstvo

Od početka izraelske ofanzive u oktobru 2023. godine, blokada i zabrana ulaska robe doveli su do potpunog nestašice odjeće i obuće. Na nekoliko preostalih pijaca mogu se naći samo stare zalihe po cijenama koje su većini nedostižne.

“Ova majica košta 40 šekela! Ko to danas ima?“, pita se Zijad Abdufettah, bivši radnik u krojačkoj radionici uništenoj u ratu. “Odjeća moje djece je pocijepana, zima dolazi za dva mjeseca, ne znam kako ću ih zaštititi, ni od hladnoće ni od pogleda ljudi.”

Pokušao je sam praviti odjeću od pohabanih tkanina iz centara za pomoć, ali bez uspjeha. “Tkanina je pocijepana, ni konca i igala više nema, a i to je poskupjelo.”

Nema više proizvodnje, ni uvoza

Većina radionica, fabrika i lokalnih pogona za proizvodnju odjeće sravnjena je sa zemljom. Ono što je nekad pokrivalo osnovne potrebe stanovništva,više ne postoji. A uvoz odjeće i obuće je zabranjen zbog navodnih “sigurnosnih razloga”.

Rana Said (32) raseljena žena iz Gaze, kaže da od početka rata nije kupila nijedan komad odjeće: “Nosim ono što sam nosila prošle godine. Sve se promijenilo, osim moje odjeće. S ratom je došla i nestašica vode, pa su stvari stalno prljave. Nema struje da ih operemo, niti dovoljno vode da ih očistimo.”

Opisuje prizor žena u kampu za raseljene: „Prekrivamo noge komadima poderanih deka kad izlazimo. Jedini par cipela koji imam je pohaban i ispucan, ali još uvijek može poslužiti za hodanje.“

Patnja djece je, međutim, najteža, naročito u centrima za smještaj i uz ceste u gradu Gazi, gdje su šatori raseljenih razmješteni u velikom broju.

Dječak Haled Hamade’ (11) stoji bosonog pored svog šatora. Njegova majka, Umm Haled, kaže: „Porastao je, a stare cipele mu više ne odgovaraju. Tražila sam po kampovima, pitala udruženja, ali nisam našla broj koji mu odgovara.“ Dodaje: „Ponekad mu moram umotati noge u plastične kese, ili ga pustim da ide bos kad se igra s prijateljima. To je sve što mogu učiniti.“

Rat protiv dostojanstva

Organizacije za ljudska prava pozvale su na hitno otvaranje humanitarnog koridora za ulazak odjeće i obuće, naglašavajući da je uskraćivanje ovih potrepština oblik kolektivnog kažnjavanja i napada na ljudsko dostojanstvo.

“Treba nam hrana, da, ali treba nam i dostojanstvo. Naša djeca nemaju ništa,ni hrane, ni krova, ni odjeće“, kaže Rana Derviš, majka troje djece koja sjedi ispred svog šatora, svi bosi.

Ahmed Šahin, vlasnik prodavnice odjeće u Gazi, kaže: “Radnja mi je zatvorena već sedam mjeseci. Nemam više robe, a ljudi nemaju novca. Čak i oni koji nešto imaju, radije kupuju hljeb nego majicu.”

Ispred svog malog šatora koji je podigla na zapadu grada Gaze, Rana Derviš sjedi s troje djece, svi bosi, jer više ne mogu pronaći obuću. Kaže: „Da, treba nam hrana, ali treba nam i odjeća. Naša djeca nemaju ništa, čak ni odjeću. Više ne živimo samo u ratu za opstanak, već u ratu protiv dostojanstva.“

IslamBosna.ba