Kako rabin Šmuel Ariel vidi granice “Velikog Izraela” – od Sinaja do sjevera Sirije

Rabin Šmuel Ariel i njegov mesija bibi

IslamBosna.ba – Rabin Šmuel Ariel, jedna od istaknutih vjerskih figura u izraelskom vjerskom establišmentu, tvrdi da granice “Velikog Izraela” iz Tore nisu samo geografska činjenica, već vjerski imperativ povezan s posebnim statusom zemlje i primjenom vjerskih zakona.

Prema njegovom tumačenju, “obećana zemlja” se prostire od “doline Egipta” do rijeke Eufrat, a to “dolina” on objašnjava kao dolina el-Ariš, a ne Nil, što znači prostor od Sinajske pustinje, preko Jordana i Libana, do sjevera Sirije i dijelova Iraka.

Iako se tokom historije ostvarivala samo djelomična i privremena kontrola nad dijelovima tog prostora, poput vremena Jošue bin Nuna ili povratka iz babilonskog sužanjstva, granice iz svetih tekstova, kaže, imaju trajnu duhovnu i teološku vrijednost, bez obzira na faktičku okupaciju.

Rabin Ariel naglašava da, prema jevrejskom vjerskom pravu, poljoprivredni i drugi vjerski propisi (poput šmite, desetina, zakona o čistoti) vezani za zemlju vrijede samo na teritoriji koja je stvarno okupirana i naseljena, ali da to ne umanjuje obavezu širenja kontrole do “konačnih granica” iz Tore. Čak i oni rabini koji ne smatraju okupaciju posebnom vjerskom zapovijedi, priznaju, kaže on, da tekstovi određuju krajnji teritorijalni cilj.

Navodi i da tekstovi iz Tore dolaze u tri glavne verzije:

  1. U doba Ibrahima – granice od doline el-Ariša do Eufrata.
  2. U Knjizi Izlaska – dodaju se Sredozemno more i Crveno more, iako postoji spor oko toga na koji dio Crvenog mora se misli.
  3. U Knjizi Brojeva – precizan popis lokacija bez spominjanja Nila ili Eufrata, što je izazvalo raspravu o tome radi li se o namjernom sužavanju ili samo o opisu tada naseljenih područja.

Rabin Ariel tvrdi da su šire granice “duhovno obavezujuće”, čak i ako nisu nikada ostvarene u stvarnosti.

Tumačenja su podijeljena: “ograničena struja” drži da su sada važeće samo uža područja iz Knjige Brojeva, a šire granice su obećanje za “vrijeme spasenja” (mesijansko doba). Ariel pak zastupa stav da su šire granice iz Ibrahima i Izlaska obavezujuće, a da pustinje i mora koja ih okružuju imaju istovjetnu svetost iako nisu bila naseljena u prošlosti.

On se poziva na stih iz Izlaska da će se osvajanje odvijati “malo po malo”, tumačeći da to nije odgađanje u daleku budućnost, nego postepeno ispunjavanje cilja. Prema nekim rabinskim tumačenjima, čak i neplodne teritorije i vodene površine koje graniče s “obećanom zemljom” imaju duhovnu pripadnost i svetost, što dodatno proširuje ideološki okvir teritorijalnih ambicija.

U savremenom kontekstu, koncept “Eretz Yisrael Ha-Shlema” (Cjelovita zemlja Izrael) koristi se kao ideološki temelj za širenje naselja, posebno nakon 1967. godine, uključujući Zapadnu obalu, Gazu, Golansku visoravan i dijelove Jordana. Time se vjerski narativ pretvara u politički alat, gdje se svetost koristi za legitimizaciju okupacije i kolonizacije.

IslamBosna.ba