Svjedočenje preživjele o posljednjim trenucima s vjerenikom prije masakra

IslamBosna.ba – U pokušaju da pronađu makar djelić odmora i nade u jeku neprekidnog izraelskog bombardovanja i opsade, brojni stanovnici Gaze potražili su predah na obali mora u odmaralištu el-Baka. To je bio njihov posljednji prostor za bijeg od stvarnosti: od ruševina, šatora i ljetnih vrućina.

Ali ni more im nije bilo utočište.

Izraelski okupacioni napad pretvorio je mjesto odmora u mjesto pokolja, u kojem je ubijeno više od 34 Palestinaca, među njima žene, djeca i jedan novinar. Još jedan zločin, zabilježen pred očima nijemog svijeta, dodatno svjedoči o brutalnosti neprekidnog izraelskog agresora.

Alaa Abed Rabbu, jedna od preživjelih, podijelila je svoje svjedočenje, kroz suze i šok, o posljednjim trenucima koje je provela sa svojim vjerenikom Nesimom Ebu Subhom, koji je ubijen u tom napadu.

“Sjedio je pored mene, sretan poput djeteta koje slavi bajram. Fotografisao nas je, govorio kako sam lijepa. Uvijek je tražio nešto posebno da mi pokloni.”

“Jeli smo kolačiće, pili kafu, smijali se između zalogaja falafela. Vrijeme je letjelo. Razgovarali smo o putovanjima, snovima, njegovim prijateljima. Ponosno je pričao kako je osvojio moje srce, kao da mu je to najveći uspjeh.”

“Držao me za ruku čvrsto, kao da mu je to posljednje utočište. Govorio je: ‘Dok smo zajedno, ne bojimo se ničega. Ako umremo, umrijet ćemo zajedno.'”

U trenutku sreće, eksplozija.

“Bez ikakvog upozorenja, razgovor je prekinuo zvuk eksplozije. Prašina svuda. Posljednje što sam čula bilo je njegovo ‘Aj… aj…’, i onda smo pali.”

Pokušala je pomoći sebi i njemu. “Osjetila sam da mi noga krvari. Povezala sam je stolnjakom. Pružila sam ruku da ga dodirnem. Pitala sam: ‘Jesi li dobro? Glava ti je dobro?’ Ali krvario je iz leđa. Kasnije sam shvatila da je odmah preselio, ali tada sam mislila da je u nesvijesti.”

Nesima su odvezli u kolima hitne pomoći, dok je Alaa, i sama teško ranjena, uspjela doći do bolnice sa sljedećom grupom povrijeđenih.

“Otac mi je bio pored mene, plakao je. Neprestano sam ga pitala: ‘Babo, je l’ Nesim dobro?’ On bi odgovarao da je u intenzivnoj, da ga ne možemo vidjeti. Ljudi su šaptali oko mene.”

Nakon višesatnog liječenja, istina je stigla: “Vidjela sam sestričnu. Prišla mi je, dotakla me po ramenu i pitala: ‘Hoćeš da ga vidiš? Šehid je.’ Znala sam.”

“Bio je kao mjesec, čak ljepši. Hvala Allahu na ovom iskušenju. Svjedočim, Gospodaru, da zaslužuje biti šehid. Bio je najnježniji čovjek kojeg sam ikada upoznala.”

Na kraju je tiho dodala: “Predajem ga Tebi, Gospodaru moj, dok ga ponovo ne sretnem.”

IslamBosna.ba