Hala Arafat – šehida koja je sažela tragediju zatrpanih pod ruševinama
IslamBosna.ba – Hala Arafat nije bila samo još jedno ime na dugačkom spisku šehida, niti lice koje se izgubi ispod ruševina pa zauvijek zaboravi. Bila je glas ispod zemlje, tih, slomljen i pun bola, koji je dozivao život dok ju je smrt opkoljavala sa svih strana.
Njezini posljednji uzdasi bili su spoj šljunka, prašine i dima. Tišina koju je nametnula okupaciona ratna mašina bila je jača od srca koje je pokušavalo vrištati. Ispod ruševina porodične kuće, zvala je: „Ja sam ovdje, samo dignite kamenje sa mene.“ Raspuknuti zidovi nisu odgovarali. Nebo je odgovaralo novim raketama.
Više od dvadeset sati boravila je Hala Arafat ispod ruševina. Nije je dotakla nijedna ekipa hitne pomoći. Nije bilo nikakve koordinacije, nijedne ruke da joj pomogne osim njenog brata koji je rizikovao vlastiti život da stigne do nje. Satima se skrivao između smrti i pepela, slušajući njezino stenjanje dok je pokušavala preživjeti ono što niko ne bi smio proživjeti.
“Vrijeme mi je neprijatelj”
Husin Arafat, brat šehide Hale, prisjeća se: „Čuli smo njezin glas, pokušavali smo doći do nje, ali ruševine su bile guste, a izraelski dronovi iznad nas. Opasnost je bila ogromna.“ Kaže da se napad desio u 13:30, dok je on bio četiri kilometra dalje. Drugi brat se probio do ruševina i vikao: „Ima li koga živog?“ Hala je šaptala: „Ja sam ovdje… samo podignite kamenje.“
Uspio je skloniti kamenje s njezinog lica, ali izraelski dronovi su se vratili. Opet je morao bježati. Četiri sata nisu znali da li je živ. Kada se konačno javio, rekao im je: „Snimao sam Halu kako moli za pomoć kako bih to poslao Crvenom polumjesecu i tražio koordinaciju.“
Dok su pokušavali izvući Halu, nisu joj rekli da su njezin muž i djeca već ubijeni. Nadali su se da će je sačuvati, barem od tog saznanja. No sudbina ih je ponovo spojila u smrti, kao što su nekad bili u životu.
Porodica Arafat još uvijek čeka dozvolu da izvuku tijela preostalih 12 članova koji su i dalje pod ruševinama.
“Uprkos svemu, mi ne stajemo”
Faris Afane, volonter hitne pomoći iz Palestinskog Crvenog polumjeseca, kaže da su prethodni mjeseci bili najgori u njihovom životu. Komunikacije su bile prekinute. Signala nije bilo. Umjesto poziva, pratili su zvuk eksplozija i stupove dima.
„Kada čujemo eksploziju, odmah krećemo ka tom mjestu. Često stignemo i prije nego iko išta javi. Ali zateknemo horor, kuće sravnjene, tijela svuda, povrijeđeni bez pomoći“, kaže Afane.
Navodi da su neke njegove kolege pronalazili roditelje, djecu ili rođake među ubijenima. Bez obzira na šok, nastavljali su s poslom. „Znamo šta nas čeka: djeca pod ruševinama, žene bez udova, spaljena tijela… ali ne možemo stati.“
Ističe da su 80% vozila hitne pomoći uništena, a ono što je preostalo ima česte kvarove. Putevi su razoreni, a brojne zone i dalje su nedostupne zbog stalnih napada.
„Znamo da svaki odlazak može biti posljednji. Ali ljudi nas trebaju. Svaka minuta kašnjenja znači jedna duša manje.“
Faris završava s riješenošću: „I kada je sve crno, mi idemo. Jer to je naš narod. I mi nećemo stati.“
IslamBosna.ba
