Rušenje zgrade Ebu Iskender: Deset minuta nije bilo dovoljno da se prihvati šok
IslamBosna.ba – Desetominutni rok koji je odredila okupaciona vojska nije bio dovoljan da se uzme išta. U trenu je zavladala panika u stanovima zgrade Ebu Iskender u Gazi, dok su se s ulica i susjednih domova orili povici: “Napustite mjesto!”, bez objašnjenja da li je meta cijela zgrada ili samo neki stan u njoj.
Porodice su odmah počele izlaziti, jedva uspijevši spasiti vlastite živote i ponijeti ono što im je bilo nadohvat ruke: telefone, lična dokumenta, možda novčanike, od kojih su mnogi vjerovatno bili prazni. Neki čak nisu stigli ni obući cipele.
Pod prijetnjom bombardovanja izašli su ne noseći ništa osim šoka i nevjerice. Razmišljali su o tragediji koja dolazi s gubitkom doma. Kada su se kasnije vratili, zatekli su istu tu nevjericu u sebi dok su gledali kako se spratovi zgrade urušavaju na njihove snove i uspomene, pretvarajući se u gomilu ruševina nakon što se gust oblak dima razišao. Šteta je bila daleko veća nego što su mogli zamisliti kada su napuštali svoje stanove, misleći da će vojska gađati samo jedan stan.
Bez da je znao šta se dogodilo s njegovom zgradom, Ebu Džemal se vratio s posla. Automobil ga je ostavio na raskrsnici Ebu Iskender, a on je prešao nekoliko desetina metara i izdaleka ugledao grupu ljudi okupljenih ispred zgrade, još uvijek nesvjestan situacije. Planirao je samo kratko odspavati nakon napornog dana, ali se ukočio i zaprepastio prizorom pred sobom, zgrada je bila sravnjena sa zemljom.
Kratki rok za spas
„Počeo sam odmah pitati za svoju suprugu i djecu koje sam ostavio u stanu“, rekao je. Komšije su ga obavijestile da su svi uspjeli izaći živi, nakon što im je dat vrlo kratak vremenski rok za evakuaciju. „Zahvalio sam Allahu što su dobro, ali teško nam pada ovaj rastanak i oproštaj od nečega u šta je uloženo cjeloživotno zalaganje. Posebno jer sam već dugo bio raseljen tokom rata, dom u tim trenucima postaje mnogo više od običnog mjesta.“
Te je riječi izgovorio za list Palestina Online, stojeći prekriženih ruku ispred ruševina, kao da pokušava uhvatiti uspomene koje je okupacija srušila, ne znajući kako da se probije do svog stana na drugom spratu da možda izvuče ponešto što je preostalo.
Tragajući među ruševinama: priča jedne porodice
Na vrhu ruševina, njegov komšija, Abduselam el-Ja’kubi, penjao se preko ostataka zgrade, zajedno sa svojom braćom, koristeći jedino što su imali -vlastite ruke. Bez ikakvih alata, proveli su dan i po pokušavajući da izvuku odjeću i preostale lične stvari koje su ostale čitave.
Tokom dva dana, el-Ja’kubi je bio zauzet spašavanjem onoga što se moglo spasiti. Pomoglo mu je to što je njegov stan bio na petom, ujedno i posljednjem spratu zgrade dok su niži spratovi srušeni jedan na drugi, sa svim uspomenama, snovima i stvarima koje su pripadale njihovim stanarima.
S blijedim, iscrpljenim licem, u prašnjavoj odjeći i sa pogledom punim bola, rekao je za list Palestine Online.
S blijedim, iscrpljenim licem, odjećom prekrivenom prašinom i uvučenim očima, rekao je: „Vratili su nas na nultu tačku. Cijeli život sam pokušavao kupiti ovaj stan, nakon godina provedenih po iznajmljenim kućama. U njemu je odraslo mojih sedmero djece, dvoje ih već pohađa fakultet, a sad nas izbacuju na ovaj brutalan način, pod prijetnjom bombardovanja.”
„Allah nam je dovoljan, i On je Najbolji zaštitnik…” te riječi su proizašle iz srca slomljenog bolom, dok je stajao na ruševinama svog doma, pored hrpe izvučene odjeće, kuhinjskih potrepština, nešto hrane, i drvenih dasaka sa svog namještaja koje su nekad čuvale njegove uspomene, a sada će služiti kao gorivo za spremanje obroka.
Svaka njegova riječ bila je protkana jecajem iz dubine duše. Prisjećajući se posljednjih trenutaka, kroz gorak osmijeh rekao je: „Nisu nam dali više od deset minuta. Poziv je stigao jednom komšiji, ali mu nisu rekli da li će gađati stan ili cijelu zgradu! Upravo sam se vratio kući i nisam ni ručao, zavladala je potpuna panika. Izašli smo kako smo bili obučeni, i s male udaljenosti sam gledao kako raketa pogađa zgradu. Uništila je i moj automobil, koji nisam stigao ni pomjeriti.”
U obližnjem izbjegličkom kampu, raseljeni su pokušavali skupiti razbacane šatore i vratiti rasuto kamenje i šut na svoja mjesta.
Ebu Ahmed je s komšijama tokom dan i po neumorno čistio ruševine i pokušavao ponovo sastaviti drvene dijelove šatora. U blizini zgrade, komšije su raščišćavale vlastite stanove, teško oštećene u napadu.
„Okupator je namjerno izazvao svu ovu štetu,” rekao je Ebu Ahmed dok je ponovo postavljao svoju razoreni šator.
„Izbjegli smo ovdje kako bismo pobjegli od smrti. Ostavili smo sve, kuće, imovinu, da bismo započeli novo poglavlje beskućništva i patnje. Šatori su se pocijepali. Kad smo se vratili, nismo ih više zatekli na svojim mjestima.”
Satima su nakon razaranja, komšije neprekidno čistile šut iz svojih domova, ne odmarajući. Rupe u zidovima, nastale od udara, ostale su svjedočanstvo krvavog dana koji im se urezao u sjećanje. Svakog dana, kroz te pukotine, gledat će prema mjestu gdje je nekada stajala najviša zgrada u naselju, a sada pretvorena u gomilu ruševina.
Povratak u ruševine: bolne priče nakon prisilnog raseljavanja
Uz povike komšija koji su odzvanjali ulicom, Samih Ubejd brzo je obukao svoj ogrtač, stavio telefon i novčanik u džep i izašao iz stana. Vratio se s istim izrazom šoka kakav je vidio na licima svojih komšija, dok je sjedio na plastičnoj stolici ispred zgrade, obuzet tugom, zureći u golemu štetu. Njegova rodbina pokušavala je iz stana na prvom spratu izvući bar nešto od odjeće i preostalih stvari.
Govoreći o posljednjim trenucima, ispričao je: „Bio sam u stanu i čuo sam kako ljudi viču: ‘Napustite prostor!’ Nismo shvatili šta se dešava, samo smo obukli što smo mogli i izašli. Taj stan je bio sve što sam imao, plod mog cijelog života.”
Ubejd je bio prisilno raseljen iz svog doma četrnaest mjeseci, preživljavajući na jugu Pojasa Gaze. Trenutak kada se vratio krajem januara, nakon što je potpisano primirje, bio je ispunjen radošću, pet mjeseci sigurnosti u porodičnom stanu, unatoč gladi i bombardovanju.
„To su bile sretne sekunde,” prisjetio se. „Ali sada opet proživljavamo isto bombardovanje kao sredstvo ponižavanja naroda, da se osjeti gorčina.”
Pored njega, Besim Sijam pretraživao je ruševine u pokušaju da spasi makar neke uspomene. I on je, poput Ubejda, bio raseljen petnaest mjeseci. Njegovih šestoro djece odraslo je u ovom stanu, gdje je proveo posljednjih petnaest godina.
„Dom znači sigurnost i zaklon,” rekao je, stojeći pred hrpom ruševina. „Posljednji trenuci bili su tihi nismo znali da se iza te tišine krije nova tragedija. Sad smo na ulici.”
Nedaleko od njih, u objektu bez fasade koji je pogođen u napadu, Ali Ebu Zahir pregledao je električne uređaje, većina oštećena, i svoj devastirani dućan. U nevjerici je promatrao štetu.
„Bombardovanje je unakazilo našu četvrt,” rekao je. „Prizor je poput zemljotresa. Sve okolne kuće su teško oštećene. Naša kuća, koja je već ranije bila pogođena i u kojoj su ubijeni moj brat, njegova supruga i njihova djeca, opet je pretrpjela štetu. Robu koju sam dugo pripremao za prodaju sve je uništeno.”
IslamBosna.ba
