Priča o jemenskom hadžiji koji je postao dio palestinske borbe: Ahmed Bedr – Ebu Bedr el-Jemeni

IslamBosna.ba – Napustio je rodni Jemen pješice prije skoro 90 godina, krenuvši prema svetim mjestima. Prošao je Mekku i Medinu, stigao do Kudsa, a potom do Jaffe, da bi se na 1936. godine nastanio u Pojasu Gaze, gdje je živio do prije par mjeseci, kada je i preselio, kao svjedok jednog stoljeća otpora, ratova i nade. Po dolasku u Pojas Gaze nastanio se u gradu Džebalija na sjeveru Gaze. Odbijao je da se vrati u rodni Jemen, jer su se on i njegova porodica u potpunosti stopili s palestinskim narodom, dijeleći s njima ratove, ustanke i tragedije, kao da je jedan od njih.

Priča Ebu Bedra s Palestinom započela je davne 1934. godine. Rođen je u selu Barik u oblasti Kitat es-Sarabi, u pokrajini Hadždža.

Njegova priča, na osnovu datog intervjua, kreće ovako: “Radio sam u Adenu, a kad je došla sezona hadža, otišao sam u Mekku. Zatim smo u grupi hadžija posjetili Medinu, a neki su predložili da ‘zaokružimo hadž’ posjetom Bejtul-Makdisu (el-Aksi). Pješačili smo do Palestine, putujući noću zbog iscrpljujuće dnevne vrućine.“

U to vrijeme još je postojao stari običaj iz osmanskog perioda kada su vjernici vezivali posjetu el-Aksi za obrede hadža.

Nakon toga je posjetio el-Aksu, a zatim krenuo prema Jaffi, udaljenoj oko 60 kilometara od Kudsa. U to vrijeme, Jaffa je bila jedan od najvažnijih obalnih gradova u Palestini na Sredozemnom moru i najveći ekonomski centar u zemlji.

Dolazak jemenskog hadžije u Palestinu poklopio se s početkom sukoba između cionističkih grupa i Palestinaca, zbog čega mu je povratak u Jemen bio otežan. Zbog toga se nastanio u Jaffi, gdje je radio kao čuvar jedne zgrade.

Kada je odlučio ostati u Jaffi, u njoj je živjelo više od 120 hiljada Palestinaca, posebno u staroj jezgri grada, kvartovima el-‘Adžami i el-Manšija, dok je na drugoj strani bilo svega nekoliko hiljada siromašnih jevrejskih naseljenika iz srednje i istočne Evrope.

U to vrijeme Palestina je bila pod britanskim mandatom, koji je uspostavljen nakon Prvog svjetskog rata, s ciljem sprovođenja Balfurove deklaracije iz 1917. godine o osnivanju jevrejske domovine na palestinskoj teritoriji.

Suočavanje s britanskim mandatom i cionističkim milicijama

Na početku je Ebu Bedr el-Jemeni imao namjeru da se nastani i radi u Palestini, ali ubrzo je izbio Veliki palestinski ustanak protiv britanske okupacione sile i cionističkih oružanih grupa koje su tlačile palestinski narod i počinile masakre nad njima.

Velika zasluga za izbijanje te revolucije pripada šejhu Izzuddinu al-Kassamu, koji je stigao iz sirijskog grada Džeble, koji je predvodio oružani otpor protiv jevrejskih naseljenika i britanskog kolonijalizma u Palestini. El-Kassam je u to vrijeme bio imam i hatib u džamiji el-Istiklal u primorskom gradu Haifi, a ujedno je bio i simbol spoja vjerskog autoriteta i oružanog otpora protiv okupacije.

Nakon što je šejh Izzeddin al-Kassam šehidio u novembru 1935. godine, pojavili su se pozivi da se njegov put nastavi i da se slijedi njegov primjer. Kao prvi korak organiziran je generalni štrajk u trajanju od šest mjeseci, što je bio znak bijesa palestinskog naroda i njihovog protivljenja nelegalnoj jevrejskoj imigraciji, kao i osuda britanske kolonijalne politike u Palestini.

Ovaj šestomjesečni štrajk započeo je iz Jaffe, a u njemu su učestvovale brojne organizacije širom zemlje. Među učesnicima bio je i Ebu Bedr al-Jemeni. Od tada, štrajk u različitim oblicima postaje važan oblik borbe palestinskog naroda, koji se sve više koristi posljednjih decenija kao sredstvo izražavanja bijesa domicilnog stanovništva i protesta protiv stalnih cionističkih kršenja njihovih prava.

Kad molbe nisu uslišane, započela je borba oružjem

Britanske okupacione vlasti nisu reagirale na zahtjeve palestinskog naroda, što je dovelo do eskalacije događaja i do toga da oružana borba postane jedini način odbrane otetih prava. Ubrzo nakon toga proglašena je Velika arapska revolucija (1936–1939) protiv britanske administracije, s ciljem postizanja nezavisnosti.

Revolucija je trajala četiri godine i okončana je u septembru 1939., baš kada je počeo Drugi svjetski rat. Taj ustanak odigrao je ključnu ulogu u oblikovanju nacionalne svijesti i otpora prema britanskoj politici i cionističkom pokretu.

Ebu Bedr el-Jemeni bio je svjedok masakara i zločina koje su počinile cionističke milicije uz podršku britanskih snaga nad palestinskim civilima, zločini koji su prethodili samoj Nakbi (katastrofi) 15. maja 1948. godine. Ti napadi su, kako se navodi, bili potpomognuti od strane zapadnog svijeta.

Ebu Bedr se pridružio arapskim i palestinskim dobrovoljcima u sastavu Arapske oslobodilačke vojske, koju je osnovala Arapska liga nakon što je Generalna skupština UN-a 29. novembra 1947. usvojila plan podjele Palestine. Grad Jaffa, gdje je Ebu Bedr tada živio, postao je jedno od ključnih poprišta otpora, naročito uslijed rastućih talasa jevrejskih naseljenika.

Ebu Bedr je naveo da je kupio oružje vlastitim novcem, iako su Arapska liga i njene članice formalno finansirale i snabdjevale dobrovoljce, od planiranih deset hiljada pušaka i milion funti, samo mali dio je zaista stigao do palestinskih boraca.

“Nismo očekivali da će sukobi toliko potrajati. Mislili smo, Arapa je više! Ali bilo je izdaje, a mnogi su režimi tada bili podređeni kolonijalistima, Vijeću sigurnosti, ili Americi“, rekao je u jednom od ranijih intervjua.

Iako je imao mogućnost da se vrati u rodni Jemen, Ebu Bedr je izabrao da ostane i dijeli sudbinu s Palestincima i Arapima, braneći „zemlju poslanika“ improviziranim oružjem, rame uz rame s Arapskom vojskom. Tokom borbi je zarobljen, a oslobođen je nakon potpisivanja sporazuma o primirju između Izraela i arapskih država.

Izbjeglički kampovi

Tokom rata, ubijena je i supruga Ebu Bedra, bila je trudna, zajedno sa svojom porodicom. Nakba je rezultirala ubijanjem oko 10.000 Palestinaca i ranjavanjem blizu 30.000 drugih. Njegova kuća u Jaffi je uništena, kao i stotine drugih arapskih domova koje su srušile cionističke milicije, mahom sastavljene od naseljenika iz istočne Evrope. Te milicije su nasilno protjerale Palestince iz 20 gradova i oko 400 sela.

Ova situacija dovela je do dugotrajne patnje miliona palestinskih izbjeglica, među njima bio je i Ebu Bedr el-Jemeni. Nakon što je pušten iz zarobljeništva, egipatske vlasti su ga, zajedno s desetinama drugih Arapa, preuzele i prebacile u Pojas Gaze, gdje je nastavio život u izbjegličkom kampu Burejdž. Tu je ostao da živi sa stanovnicima kampa, dijeleći s njima radosti i tuge svakodnevice.

Ostao uz narod Palestine: priča o vjernosti i životnoj borbi

U kampu Burejdž radio je u raznim oblastima, uključujući i građevinu. Kasnije se preselio u Džebaliju, na sjeveru Gaze, oženio se drugi put i dobio osmero djece, pet sinova i tri kćerke. Imao je čak 51 unuče, s kojima je volio provoditi većinu dana.

Iako nije posjedovao dokumente koji potvrđuju datum njegovog rođenja, porodica procjenjuje da danas imao oko 128 godina, od kojih je najveći dio proveo u odbrani zemlje koju je zavolio, gdje se nastanio i s kojom je neraskidivo povezao svoj identitet. Odbijao je da se vrati u svoj rodni Jemen sve dok Palestina ne bude oslobođena, a oteta prava ne budu vraćena njenom narodu.

Njegova najveća životna želja bila je da se ponovo rodi mlad kako bi se borio protiv izraelske okupacije, i da vidi Palestinu slobodnu, posjeti rodni Jemen, i ponovo obavi hadž.

Ovaj jemenski stogodišnjak smatrao se živim svjedokom palestinske historije od početnih cionističkih pokolja, preko Nakbe i arapskog poraza 1967. godine, pa sve do današnjeg osjećaja iznevjerenosti koje prate borbu za palestinsko pitanje.

Njegova priča baca svjetlo na ono što smo izgubili osjećaj zajedničkog identiteta, bratstva i odgovornosti. U vremenu kada granice i podjele dominiraju arapskim svijetom, život Ahmeda Bedra podsjetnik je da su hrabrost, solidarnost i borba za pravdu univerzalne vrijednosti koje nadilaze pasoše i državljanstva.

“Neću se vratiti u Jemen dok Palestina ne bude slobodna”, govorio je tad stari borac. I u toj rečenici, možda, leži sažetak cijelog stoljeća otpora.

IslamBosna.ba