Bajram bez klanja kurbana, Palestinci i dalje raseljeni tragaju za sigurnošću
IslamBosna.ba – Već drugu godinu zaredom, muslimani u Gazi dočekuju kurban-bajram bez ikakvih svečanosti, obasjani ne suncem već vatrom granata, a umjesto hadža u Mekku, hodočaste iz jedne ruševine u drugu, tražeći sklonište.
Nema kurbana, nema tekbira, nema novih haljina ni bajramskih slatkiša. Umjesto mirisa kolača, izbjeglički kampovi odišu zrakom zasićenim bojom smrti i dimom razaranja.
Dok muslimani u Mekki oblače ihrame i stoje na Arefatu, stanovnici Gaze su spriječeni da obave hadž. Njihova bijela odjeća više ne simbolizira pobožnost, nego oporuku – ćefine onih koji su izgubili živote. Pijesak Safe i Merve zamijenile su ulice Han Junisa, Deir el-Belaha i Gaze, gdje hiljade raseljenih luta za sigurnim zaklonom.
Umjesto vode Zemzema, piju zagađenu vodu, opasnu po život. Umjesto bajramskih posjeta, nose mrtvu djecu u naručju. Nema bajramskih fotografija, samo fotografije oplakivanja ubijenih.
„Nema ni mesa, a ni para“
Kurban-bajram, poznat među Palestincima kao „praznik mesa“, ove godine je praznik gladi. U enklavi koja je već skoro dvije decenije pod opsadom, više nema ni stoke ni novca. Farmerima je uništena stoka, a okupator ne dozvoljava ulazak pomoći kroz prelaz Refah.
Hadžija Samir Meduh, nekadašnji mesar iz naselja Deradž, sa tugom priča za QudsPress: „Godinama sam sa sinovima kupovao kurban, meso dijelili rodbini i siromašnima. Sada nemam ni sinove, dvojica su mi ubijena, ni para, a ni kurbana više nema.“
Nekad poznate pijace poput Džebalije, Omera el-Muhtara i Rimala danas su ruševine. Odjeće nema. Slatkiša nema. Djeca traže igračke koje su vidjeli na starim fotografijama, ali više nema ni kuće, ni ormara.
U improvizovanom šatorskom bazaru u ulici es-Sahaba, majka Amira pokušava djeci kupiti bilo šta za praznik: „Dobili smo bon od 150 šekela, ali sam uspjela kupiti samo jednu polovnu majicu. Sve je skupo, sve je staro, ali djeci se mora donijeti radost, makar prividno.“
Nema hadža, nema povratka…
Ranijih godina, bajramske ulice u Gazi bile su ukrašene natpisima „dobrodošli hadžije“. Danas nema koga dočekati, nema koga pozdraviti.
Zvuk tekbira zamijenjen je zvukom eksplozija.
Hifah Anan, majka četvero djece, izbjegla iz sjeverne Gaze: „Svakog bajrama smo čekali rodbinu s hadža. Danas čekamo da rat stane. Spavamo u šatoru, jedemo konzerve, nemamo ni vode ni struje.“
„Moja djeca gledaju stare slike i pitaju gdje su njihove igračke. Nemam odgovore, imam samo dovu da jednog dana ponovo osjete šta znači praznik, a ne rat.“
IslamBosna.ba
