Šutnja Njemačke

Njemačka je iznevjerila sjećanje na Šou i njene pouke. Država koja je na sebe preuzela vrhovni zadatak da ne zaboravi, zaboravila je. Država koja je rekla nikada više nećemo šutati, zašutjela je. To je država koja je rekla „nikada više“ – a ipak se opet dešava. I to uz pomoć njenog oružja, njenih sredstava i njene šutnje. Bar bi ta zemlja morala da „prepozna užasne društvene procese“. Svaki Nijemac ih bolje poznaje od jednog Jaira Golana. A evo u Izraelu, tako dragom Njemačkoj, ti procesi su u punom jeku, a ona ih ne vidi. Nedavno se prenula iz sna, ali sasvim prekasno.

Kada se na njemačkim televizijama emituju prilozi sa Marša zastava u Jerusalimu gledaoci pomišljaju na Kristalnu noć. Ko ne vidi tu sličnost, iznevjerava sjećanje na Šou. Kada se u Njemačkoj prenose prizori iz Gaze, gledaoci se sjećaju koncentracionih logora iz 2. svjetskog rata koje je gradila njihova država. Kada čuju za glad u Gazi, oni vide muzelmane. Kada slušaju fašističke izjave izraelskih ministara i javnih ličnosti o tome da u Gazi „nema nevinih“, moraju čuti jezive glasove iz sopstvene prošlosti koji su to isto govorili na njemačkom.

Njemačka nema pravo da šuti. Ona je prva morala da digne glas protiv onoga što se dešava u Pojasu Gaze. Ali ona, uz nelagodu, šuti. A morala bi da se pobuni, ne samo u ime prošlosti, već i zbog indirektne odgovornosti za Nakbu koja se bez Šoe ovdje vjerovatno ne bi dogodila. Njemačka dijelom ima i moralnu odgovornost prema palestinskom narodu.

Izraelska okupacija ne bi bila uspostavljena bez podrške Sjedinjenih Država i Njemačke. Sve ove godine Njemačka je smatrana drugim najboljim prijateljem Izraela. Prijateljstvo se podrazumijevalo i bilo je bezuvjetno. Njemačka sada plaća duge godine strašne samocenzure, tokom kojih je bilo zabranjeno kritikovati izraelsku državu, tu svetu žrtvu.

Svaka kritika Izraela u Njemačkoj se etiketira kao antisemitizam, a svaka pravedna borba za palestinski narod je kriminalizovana. Država u kojoj jedna velika medijska mreža još uvijek od svakog novinara očekuje pisanu izjavu da neće dovoditi u pitanje pravo Izraela na postojanje, ima izopačenu predstavu o slobodi govora. Ali ako trenutna politika Izraela dovodi u pitanje samu egzistenciju Izraela, zar nije obaveza da se to kritikuje?

Teško je, skoro nemoguće u Njemačkoj kritikovati Izrael, šta god da se dešava. To nije prijateljstvo, to je robovanje prošlosti koje se mora prekinuti zbog Gaze. „Posebni odnosi“ ne mogu podrazumijevati legitimizaciju ratnih zločina. Njemačka nema pravo da ignoriše Međunarodni krivični sud koji je osnovan zbog njenih davnih zločina i da raspravlja o premijeru koga traže zbog sadašnjih ratnih zločina. Ona nema pravo da deklamuje stereotipe o prošlosti i polaže cvijeće u Jad VaŠemu, na sat i po od Han Junisa.

Pred Njemačkom je sada najteži moralni ispit u njenoj historiji od vremena Šoe. Nekoliko sedmica nakon invazije na Ukrajinu, ona je pokrenula proces uvođenja oštrih sankcija Rusiji. Dvadeset mjeseci od invazije na Pojas Gaze, osim šupljih i neiskrenih izjava nije preduzela nijedan praktičan korak, kao ni ostale evropske zemlje.

Njemačka mora da se promijeni, ne uprkos prošlosti već upravo zbog nje. Nije dovoljno da kancelar Fridrih Merc izjavi da više nije moguće pravdati izraelsko bombardovanje Gaze. Mora da preduzme korake da to bombardovanje zaustavi. Nije dovoljno da ministar vanjskih poslova Johan Vadeful kaže da „njegova zemlja ne može biti natjerana na izraze solidarnosti sa Izraelom“. Kucnuo je čas da Njemačka pokaže solidarnost sa žrtvom. Da se oslobodi okova prošlosti koji je otuđuju od lekcija Šoe. Njemačka ne treba da sjedi skrštenih ruku i dobacuje poneku riječ prijekora. Gaza se nalazi u užasnom stanju, a šutnja Njemačke o tome njemačka je sramota.

Autor: Gideon Levy, Haaretz, 29.05.2025.

Prevela sa hebrejskog Alma Ferhat

Peščanik.net, 31.05.2025.