Kad je bombardovan smijeh… priča o ocu koji je izgubio pola života u školi

IslamBosna.ba – U zaboravljenom kutku juga, gdje svjetlost dopire tek kroz pukotine šatorskog platna, sjedi Hemam er-Rifi, muškarac u tridesetim godinama, nosilac briga jedne male porodice: supruge i šestero djece. Godine opsade, iscrpljujući napadi i bolni gubici ostavili su duboke tragove na njemu.

Njegov glas podrhtava, guši ga suza svaki put kad izgovori ime majke ili sestre Besme.

„Živjeli smo u naselju et-Tuffah. I pored sveprisutnog straha, nismo htjeli napustiti svoj dom“, priča Hemam za list Filastin. Ali, kako su zračni napadi bivali sve intenzivniji, odlučio je, kao i hiljade drugih, da se skloni na jug u potrazi za minimumom sigurnosti.

„Nisam se bojao za sebe. Mislio sam samo na djecu, suprugu, i majku koja je trebala da uživa u miru svog doma, a ne da živi u šatoru koji nije dostojan čovjeka.“

Nakba unutar nakbe

Po proglašenju prekida vatre, Hemam se vratio u Gazu. „Nedostajao mi je miris zemlje… osjetio sam da opet dišem, kao da sam ponovo rođen.“ No, rat nije bio gotov. Nekoliko dana nakon prve faze sporazuma, napadi su se nastavili. Stanovnicima et-Tuffaha, uključujući Hemama, naređeno je da napuste domove po drugi put. Ovaj put su sami podigli šator.

Njegova sestra Besma, trudnica u devetom mjesecu, utočište je našla u učionici škole Dar el-Erkam, nakon što je njen dom u Džebaliji uništen. Tog dana, njihova majka je došla da joj donese torbu za porod i pomogne joj u pripremama za trenutak koji je dugo čekala.

„Uvijek mi je govorila da ne može da vjeruje da će postati majka. Bila je presretna na način koji se ne može opisati“, govori Hemam, zatim zašuti, pa doda: „Ali okupator nam ne ostavlja ništa zbog čega bismo se radovali.“

Posljednji oproštaj

Na šesti dan mjeseca aprila prije zore, izraelski avioni su granatirali. Nije bilo nikakvog upozorenja. Poginule su Besma, njeno nerođeno dijete i njihova majka. Postila je, pripremajući se za bajram, uredila kosu kao što je činila svake godine. Čak su se i našalili: “Izgledaš kao da si se vratila dvadeset godina unazad.”

Napravila je kolače, ma’mul i samakiju, okupila svoju djecu.

„Kao da se opraštala“, kaže Hemam. „Kad sam vidio njihova tijela… kao da se svijet zaustavio. Majka mi je bila džennet na zemlji. A Besma… ona mi je bila duša. Ne mogu da zamislim život bez njih.“

Danas, čuva posljednju fotografiju na kojoj su svi zajedno. Kaže da ne može zaspati bez da tiho razgovara sa svojom majkom, kao da ga još uvijek može čuti.

Glas koji se ne može bombardovati

Uprkos svemu, Hemam se i dalje drži života, ne samo zbog svoje djece, već da bi njihova priča ostala živa.

„Nisam broj u vijestima. Moja majka i sestra nisu brojke. One su bile život, ljubav, sigurnost, osmijeh.“

U svakom prazniku, sjećanja se vraćaju. „Bajram dolazi, njihovo mjesto je prazno… ali oni su u mom srcu. Svaki put kad osjetim miris bajramskih kolača, vidim majku u kuhinji i Besmu kako stavlja ruku na stomak i smije se.“

Masakr u školi Dar el-Erkam smatra se jednom od najstrašnijih zločina počinjenih protiv civila u Gazi tokom izraelskog rata koji traje od oktobra 2023. Škola, smještena u naselju et-Tuffah u istočnom dijelu Gaze, pogođena je izraelskim bombama dok je u njoj utočište tražilo nekoliko stotina raseljenih, uglavnom žena i djece.

U napadu je poginulo 29 Palestinaca, među njima 18 djece, žena i staraca, dok je više od stotinu ranjeno, neki teško.

To nije prvi put da je škola Dar el-Erkam bila meta izraelskih napada. U ranijim fazama rata, više dijelova škole već je bilo uništeno.

IslamBosna.ba