Gideon Levy: Moj prijatelj u Gazi je na ivici da ostane bez ijedne kapi insulina

IslamBosna.ba – Gideon Levy, poznati izraelski kolumnista, u svom tekstu za Haaretz piše o duboko ličnoj priči prijatelja iz Gaze, M., koji mu je u telefonskom razgovoru kazao da mu je ostalo tek nekoliko kapi insulina, lijeka bez kojeg ne može preživjeti zbog dijabetičke ketoacidoze, ozbiljnog i životno ugrožavajućeg stanja.

Levy piše da je njegov prijatelj ranije dobijao inzulin u apoteci UNRWA-e, ali da je nakon potpune obustave ulaska humanitarne pomoći u Gazu, lijek postao nedostupan. M. ga je pokušao umiriti riječima: „Inzulin se uzima s hljebom. A sada hljeba nema.“

U srijedu, iz svog spaljenog doma u Bejt Lahiji, M. je telefonom kazao da mu je ostalo možda dvije jedinice inzulina, koje čuva u slučaju da on i njegova porodica uspiju pronaći makar komad hljeba. Njegov sin je u srijedu satima tražio kokice kako bi smirio glad, ali bez uspjeha. Otac je rekao: “Rekao sam mu da neće naći ništa”, te dodao da je prvi put od početka rata “gladan, jako gladan”, iako uvijek pokušava smiriti situaciju i umanjiti svoju patnju kako ne bi izazvao sažaljenje i sačuvao svoje dostojanstvo.

U srijedu je M. priznao da je zaista gladan. Utorak je bio veoma težak jer je Izrael neprestano bombardovao sjeverni dio Pojasa. Djeca su htjela otići, ali ih je on upitao: „Gdje da idemo?“ Svi su sjedili u onome što je ostalo od njihove kuće uz zvuk granatiranja, prije nego što su odlučili da će otići ako granatiranje ne zaustavi do pet popodne, srećom, tada je konačno utihnulo.

M. se nedavno vratio u svoj dom u Bejt Lahiji nakon više mjeseci provedenih u kampu za raseljene u području Mevasi kod Han Junisa. Njegova kuća je sada samo oronula ljuštura prekrivena čađi, a povratak ga je koštao čak 334 dolara, sav novac koji je mogao skupiti.

M. postavlja bolno pitanje:„Zašto nas i dalje bombarduju? U Bejt Lahiji više nema ni zarobljenika, ni Hamasa, samo ruševine.“

I pored moždanog udara kojeg je pretrpio, vratio se da makar pokuša preživjeti na ruševinama doma. Levy navodi da su njegovi razgovori s M. bili frustrirajući zbog nemogućnosti da mu pomogne. M. je u srijedu sjedio ispred svoje kuće i gledao u ostatke svog Mercedesa, automobila koji je godinama vozio, ponekad koristeći benzin kada ga je bilo, a ponekad korišteno ulje iz štandova s falafelom kad bi nestalo goriva.

Žuti Mercedes sada je samo spaljena olupina, a M. za njim tuguje više nego za svojom kućom, jer je u njemu provodio više vremena nego u vlastitom domu. Kaže da ga ponekad pomiluje dok mu suze naviru, otvori njegov izgoreli prtljažnik i prisjeti se uspomena, samo nekoliko dana prije rata kupio mu je četiri nove gume, ali nikada nije stigao da ga vozi.

Levy zaključuje da je taksi sada krhak poput svog gladnog vlasnika. U utorak je M. pojeo nešto leće, u srijedu nije ništa, a ako uspije pronaći brašno ili hljeb, primit će posljednje kapi inzulina koje mu preostaju.

IslamBosna.ba