Devet malih tabuta… Doktorica Ala en-Nedždžar oprašta se od svoje djece šehida

IslamBosna.ba – Palestinska doktorica Ala en-Nedždžar i njen suprug, doktor Hamdi en-Nedždžar, izgubili su devetero svoje djece u jednom danu, u izraelskom napadu koji je sravnio porodičnu kuću, tragediji koju nijedno majčinsko srce ne može podnijeti, prenosi Al Araby Al Jadeed.

Doktorica Ala en-Nedžar (36) bila je na dužnosti u dječijem odjelu bolnice Nasser u gradu Han Junis, na jugu Pojasa Gaze, kada joj je kolegica prenijela vijest da je došlo do bombardovanja kod „stanice Fares“ u području Kizan en-Nedžar. Odmah je ostavila sve, nije čekala vozila hitne pomoći i sama je krenula prema lokaciji, mjestu gdje se nalazila njihova četverospratna porodična kuća, a u prizemlju medicinski centar.

Našla je zgradu pretvorenu u gomilu ruševina.

Dok je neutješna majka gledala, spasioci su iz ruševina izvlačili tijela njene djece: Rakan (10 godina), Iv (9), Džibran (8), Sidin (7), Lukman (6), Ruslan (5), Rival (4), zatim najstarijeg sina Jahju (12), i na kraju bebu Sidru, staru šest mjeseci.

Ala en-Nedždžar je proživjela trenutke vađenja svoje djece ispod ruševina porodične kuće, stajala je i opraštala se s njima jednim po jednim. Nisu više imali iste crte lica kakve ih je ostavila tog jutra kada je otišla na posao, rakete su izobličile njihova lica, plavu kosu i nevina lica ukrašena plavim očima, dok su njihova mala tijela rastrgana u tren oka.

Spasilačke ekipe su napolju uspjele izvući jedinog preživjelog sina, Adema (11), zajedno s njegovim ocem, doktorom Hamdijem en-Nedždžarom. Oboje su preživjeli zahvaljujući eksploziji koja ih je izbacila na ulicu.

U mrtvačnici, doktorica Ala je raširila ruke da zagrli svoju djecu, umotanu u mrtvačke pokrove. Nekada bi zaplakala kad bi vidjela tijelo ubijenog djeteta, ali sada stoji pred tragedijom koju sama nosi, s bolom zajedničkog odlaska svih svojih mališana. Najteže joj je što nije mogla ni posljednji put pogledati dvoje njih, jer su njihova tijela bila potpuno raskomadana.

U jednoj sobi Medicinskog centra Nasser, njena sestra Ajet en-Nedždžar (33) brine o ranjenom dječaku Ademu, dok Ala bdije pred odjeljenjem intenzivne njege, prateći stanje svog teško povrijeđenog muža.

Djeca porodice en-Nedžar sanjala su da postanu ljekari – ali su postali šehidi

Za Al-Araby Al-Jadeed, sestra Ajet en-Nedždžar kaže: „Čim je moja sestra saznala da je meta napada bila oblast u kojoj se nalazi njena kuća, odmah je posumnjala da je dom uništen, jer se nalazi tačno nasuprot stanici Fares. Spasilačke ekipe su pronašle njenog muža ranjenog, a njen sin Adem je bio na ulici, grleći tijelo svoje ubijene sestrice Rival.“

Ajet dodaje da su u danima prije tragedije Ala i njen suprug razmatrali mogućnost da se presele zbog pogoršanja situacije, ali: „Imali su desetero djece i već su prošli kroz teške situacije tokom prethodnih raseljavanja. Budući da su oboje ljekari, odlučili su ostati, vjerujući da njihova oblast neće biti meta, posebno jer se govorilo da će se u obližnjem području Muradž dijeliti humanitarna pomoć.“

Ajet nastavlja: „Moja sestra je išla pješke na posao u bolnicu Nasser, ili ju je muž vozio. Specijalizirala je pedijatriju zbog ogromne ljubavi prema djeci, što se odrazilo i na njen porodični život, rodila je desetero djece u samo 12 godina. Tokom deset godina rada otvorila je sa suprugom, internistom Hamdijem en-Nedždžarom, medicinsku kliniku u Kizan en-Nedžaru, pod nazivom Medicinski centar Jahja, po imenu njihovog najstarijeg sina. Unutrašnji odjeli su nosili imena ostale djece,apoteka se zvala Iv, laboratorij Džibran. Centar je imao i odjel za praćenje trudnoća, zubarsku ordinaciju, i bio je jedina zdravstvena tačka u toj oblasti, pružajući pomoć velikom broju pacijenata iz zajednice.“

Amidža djece, Ali en-Nedždžar, bio je jedan od prvih koji su stigli na mjesto napada. Za Al-Araby Al-Jadeed ispričao je: „Prije toga smo upućivali apel i kontaktirali Međunarodni komitet Crvenog križa kako bi se izvukle dvije porodice koje su ostale zarobljene u tom području. Bio sam u kontaktu s obje porodice, i čim sam čuo snažnu eksploziju, odmah sam pojurio na mjesto događaja, stigao prije hitne pomoći, i odvezao mog brata Hamdija i njegovog sina Adema u bolnicu, a zatim sam se ponovo vratio nazad.“

Dodaje: „U trenutku kada je pao prvi projektil, koji nije eksplodirao, moj brat je sišao u medicinski centar, ali je promijenio lokaciju i otišao u apoteku, misleći da je tamo sigurnije. Dok je pokušavao izaći, drugi projektil je pao i uništio sve četiri etaže kuće. Eksplozija je bila toliko snažna da su tijela djece iz apoteke odbačena u susjednu vulkanizersku radnju, koja je zapaljena od detonacije, a njihova tijela su izgorjela unutra.“

Prisjećajući se težine prizora, amidža djece Ali en-Nedždžar kaže: „Bilo je potresno. Tražili smo ih među ruševinama apoteke, a onda smo ih našli u susjednoj radnji. Četiri etaže su se srušile jedna na drugu, a tijela male djece, poput cvjetova, bila su ugljenisana.“

Dodaje: „Moj brat je medicinskom centru dao ime našeg oca i svog najstarijeg sina, a odjele je nazvao po ostaloj djeci, kako bi pojačao njihovu pozitivnu energiju i povezao ih sa svetim zanimanjem njihovih roditelja – medicinom.“

„Moj brat je imao egipatsko državljanstvo, mogao je napustiti Pojas Gaze, ali je bio odlučan da ostane i nastavi pružati medicinske usluge. Odbijao je ideju o napuštanju tog područja. Učio je svoju djecu vjerski, a on i njegova supruga su ih od malih nogu podučavali Kur’anu napamet.“

Prije sedmicu dana, Ali en-Nedždžar je posjetio kuću svog brata Hamdija, a prizor djece koja su ga dočekala ne izlazi mu iz glave. Kaže: „Bio sam vezan za svako od njih. Odrastali su pred mojim očima, bili su cvjetovi naše porodice. Mi smo čvrsto povezana porodica, a djeca mog brata bila su mi kao vlastita. Danas su oni šehidi.“

Nastavlja Ajet en-Nedždžar, čiji glas dolazi iz srca slomljenog od boli: „Moja sestra Ala je uvijek željela da njena djeca budu obrazovana. Dvoje njih, Adem i šehid Jahja, naučili su Kur’an napamet još u ranom djetinjstvu. Adem je znao sve detalje o apoteci, pamti nazive lijekova, i imao je držanje kao odrasli čovjek, Ala ga je smatrala svojim osloncem.

Trudila se da razvije njihovo znanje engleskog jezika. Djeca su bila prelijepa, s plavom kosom i plavim očima, i bili su izuzetno inteligentni. Sanjali su da postanu ljekari, kao njihovi roditelji, i uvijek su boravili u medicinskom centru i apoteci, gdje su im pomagali u poslu.“

Snove djece iz porodice en-Nedžar oblikovala je svakodnevica unutar porodičnog medicinskog centra, gdje su im se svijest i interes razvijali okruženi medicinskim aparatima i lijekovima. Činjenica da su odjeli centra nosili njihova imena dodatno je pojačavala njihovu ljubav prema medicini.

Ajet kaže: „Nakon što bi završila smjenu u bolnici, moja sestra Ala je radila s mužem u porodičnom centru. Cijeli njihov život bio je posvećen služenju ljudima, i djeca su rasla u tom duhu. Izraelsko bombardovanje ubilo je dječije snove da postanu doktori i da služe svom narodu.

Moja sestra Alaa je borbena žena. Svako dijete koje bi primila tretirala je kao da je prvo koje je ikada vidjela. Tokom rata rodila je blizance, Sidru i Sidara, ali je Sidar preselio dva mjeseca nakon rođenja uslijed crijevne upale. Porodica se teško nosila s tim gubitkom, trebalo im je vrijeme da prebrode tugu.”

Doktorka Ala en-Nedžar bila je poznata po predanosti svome poslu. Ajet kaže: „Nedavno je moje dijete ranjeno gelerom u stomak. Ala je došla uplakana. Iako je bila pedijatrica, nije mogla podnijeti da vidi povrijeđeno dijete. Rekla mi je: ‘Ne mogu zamisliti nijednog svog sina u toj situaciji.’ Nažalost, doživjela je nešto daleko gore, izgubila je devetoro svoje djece.

Uvijek smo slušali o roditeljima koji gube djecu, ali tek kad smo to proživjeli, shvatili smo pravu težinu takve tragedije.“

Što se tiče Adamovog zdravstvenog stanja, ona se trudi da ostane pribrana i objašnjava:

“Sada je u dobrom stanju nakon operacije ruke, iako ima ogrebotine po tijelu i licu. Razgovarao je s majkom, ali ne zna šta se dogodilo njegovoj braći i sestrama. Misli da je ranjen zajedno s ocem i vjeruje da su njegova braća preživjela. Tužan je što ga nisu posjetili. Jutros sam ga čula kako u snu doziva svoju sestru Iv.”

Što se tiče njegovog oca, pretrpio je frakturu lobanje i ramena, a dio pluća mu je uklonjen.

Alaa se, uprkos tragediji, fokusira na praćenje Adamovog stanja i ostaje uz svog supruga u intenzivnoj njezi, kao doktorica. Kada primijeti bilo kakvu promjenu u njegovom stanju, odmah poziva doktore.

Ajet naglašava: “Okupacija je namjerno ciljala djecu i njihovog oca. Pratili su njegove pokrete dok je izlazio da odveze suprugu u bolnicu i znali su da su u kući djeca. Nisu poslali nikakvo upozorenje, samo su odlučili ubiti nevinu djecu koja nisu imala gdje otići, pa su ostala u svom domu.”

Dok svijet nastavlja šutjeti o genocidu u Gazi, okupacija je počinila još jedan strašan zločin, uzimajući živote djece moje sestre, doktorice Ale en-Nedždžar.

IslamBosna.ba