Braćo i sestre u islamu! Danas 15. džumade-l-ula 1433.H., 6. aprila 2012. godine, hutbu sam naslovio sa Dvadeset godina od početka oružane agresije i genocida u Republici Bosni i Hercegovini. Za ovu temu sam se opredijelio iz razloga što se upravo danas navršava dvadeset godina od početka oružane agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu od strane krnje Jugoslavije, a godinu dana poslije i od strane Republike Hrvatske. Pojmovi „oružana agresija“ i „genocid“ su kodovi moderne historije Bošnjaka, kodovi koje ne smijemo zaboraviti kako se isto ne bi ponovilo našoj djeci i potomcima, pa i nama samima.
Braćo i sestre, podsjećam sebe i vas na dio 217. ajeta Sure El-Bekare:
…Oni će se neprestano boriti protiv vas, dok vas ne odvrate od vjere vaše, ako budu mogli…
Ova kur’anska istina ostaje sve do Sudnjega dana i o njoj nema polemike, a najčudnije je i najbolnije kada se ove kur’anske istine iskuse u vlastitim životima i iz toga se ne izvuče pouka.
Početkom 1992. godine srpski nacionalisti su odlučili provesti u djelo Načertanije, od Ilije Garašanina, srpskog nacionaliste koji je u sredinom XIX stoljeća zagovarao stvaranje Velike Srbije, kao i Memorandum SANU (Srpske akademije nauka i umjetnosti) iz Beograda, sačinjen 1986. godine, koji je naglašavao “nužnost nacionalnog ujedinjenja srpskog naroda, bez obzira gdje se nalazili”, razumijevajući to kao historijsko i demokratsko pravo srpskog naroda. Glavni redaktor Memoranduma, Srpski nacionalista Dobrica Ćosić ističe da je “ujedinjenje svih Srba u jednu državu historijski cilj srpskog naroda”. U cilju stvaranja “Velike Srbije” izvršena je kompleksna politčko-psihološka priprema masa za ratna osvajanja, uz famozne mitinge i “događanja naroda”.
Nakon agresije na Sloveniju i Hrvatsku, uslijedila je duga i teška oružana agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu, koju su provodili: takozvana JNA, jedinice MUP-a krnje Jugoslavije, paravojne formacije krnje Jugoslavije u vidu: Arkanovaca, Šešeljevaca i drugih i izdajničke srpske snage iz Republike Bosne i Hercegovine. Obzirom da Srbi u Republici Bosni i Hercegovini nisu bili locirani na jednom području, preduzete su zločinačke akcije ubijanja, hapšenja, silovanja, mučenja i protjerivanja nesrba.
Četnici su partizanske spomenice, kojima su se okitili poslije Drugog svjetskog rata, zamijenili kokaradama, koje su bile njihovo trajno obilježje. Okrvavljene kame, kojima su s koljena na koljeno klani Bošnjaci i kojima su parane utrobe trudnica, a živa izvađena djeca bacana u zrak i dočekivana na njih, bile su iznova naoštrene i spremne za krvavi pohod. Svo oružje i oruđe takozvane JNA, kao i oružje Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine, koje smo mi građani Republike Bosne i Hercegovine kupili, stavljeno je na raspolaganje četnicima, koji su pokrvavljenih očiju jurišali na sve što je ikada imalo veze s islamom i muslimanima. Istina je da su meta njihovih zločina bili i drugi narodi, kao i pojedini Srbi koji su odbili da učestvuju u zločinima. I uživali su zločinci u svome zločinu smatrajući to velikom čašću, podvigom i pobjedom srpskoga naroda, a jadni li su narodi i pojedinci koji na zločinu grade vlastitu slavu!?!
Agresori na Republiku Bosnu i Hercegovinu nisu pravili razliku između: vjernika i ateiste, člana SDA i Pokreta za Jugoslaviju, manje pobožnog i više pobožnog, moralnog i nemoralnog, trijeznog i pijanice, onoga koji je jeo krmetinu i drugoga koji je nikada nije probao, onoga ko je udavao za njih i koji se ženio od njih i onoga koji to nije činio, onoga koji je psovao svetinje i onoga koji to nije činio, onoga koji se zaklinjao u Jugoslaviju i bratstvo i jedinstvo i onoga koji je znao da je to farsa prisutna samo u bošnjačkim glavama… Svi su Bošnjaci pred agresorima i domaćim izdajnicima i zločincima bili isti i svi su trebali biti poubijani na što svirepiji način. Kada srbijanski zločinci u Bijeljni nisu mogli razlikovati, Bošnjaka od nebošnjaka, ubijali su sve osunećene muškarce. Silovane su djevojčice od devet godina i nene od osamdeset godina, a zločinci su bili svjesni da je “udariti na čast žene muslimanke” teže i od samog ubistva. Tako je projekat silovanja sistematski provođen na čitavom okupiranom teritoriju Republike Bosne i Hercegovine. Zločinci su silovali djevojčice na oči njihovih roditelja, braće, deda i nena. U usijane rerne su pred očima majki stavljali njihovu dojenčad. Na Višegradskoj ćupriji, vakufu Mehmed-paše Sokolovića, zločinci su Bošnjake žive nabijali na kolac, a potom pekli na ražnju. Korištene su i druge najgnusnije metode zločina nad kojima um staje…
U tim okolnostima su naivni Bošnjaci očekivali efikasnu vojnu i humanitarnu pomoć međunarodne zejadnice, koja je bila obavezna zaštititi svoju novu članicu UN-a, ali te pomoći nije bilo. Naprotiv, uveden je embargo na uvoz oružja, što je bilo klasično vezanje ruku žrtvi, dok je agresor na raspolaganju imao silnu tehniku i dobro obučeno ljudstvo. U embargu na uvoz oružja u Republiku Bosnu i Hercegovinu se ogleda licemjerstvo međunarodne zajednice i saučesništvo u zločinu.
Genocid nad Bošnjacima na koncu XX stoljeća, od 1992. do 1995. godine, je jedan u nizu pokušaja srpskog i hrvatskog agresora da Republiku Bosnu i Hercegovinu međusobno podijele, te da je etnički očiste od Bošnjaka kao autohtonog naroda koji islam baštini kao vjeru, a dogovor u Karađorđevu između Miloševića i Tuđmana je potvrda tome. Srpski i hrvatski agresori su u ime velikosrpskih i velikohrvatskih ciljeva počinili zločin nad onima koji su za njih poturice, balije ili Muslimani – Bošnjaci.
Genocid nad Bošnjacima, na cijelom prostoru Republike Bosne i Hercegovine, a posebno u takozvanim zaštićenim zonama: Srebrenici, Žepi, Goraždu i Bihaću, događao se na očigled cijeloga svijeta i to Bošnjaci ne smiju zaboraviti, jer zaborav je jedan od najsvirepijih i najbezdušnijih neprijatelja jednoga naroda. Bošnjaci su samo zato što su muslimani, a ne npr. Kršćani ili višebošci, bili predmetom neviđenog genocida koji je imao za cilj njihovo biološko istrijebljenje kao i zatiranje njihovih: vjerskih, kulturnih i svih drugih obilježja. Sve to nije mogla da “čuje i vidi” “gluha i ćorava” Evropa, koja se tješila da je humanitarna pomoć koju šalje potpuno amnestira, bez obzira što se u toj pomoći ponekad moglo naći i onoga bez čega su Bošnjaci mogli da opstanu, kao što su četkice i paste za zube, čačkalice, toalet papir i slično. Mojim hrabrim Žepljacima su u akciji padobran bacane i Biblije, te lanč-paketi sa svinjetinom, a zna se da su u Žepi Bošnjaci bili stopostotno stanovništvo, ako zanemarimo “stručne srbijanske i crnogorske nastavne kadrove”, koji su činili većinu nastavnog osoblja OŠ 1. maj u Žepi.
Evropa i Zapad su zasigurno pali na ispitu kada su bezdušno posmatrali kako se Bošnjaci, jedan od najstarijih evropskih naroda, ubija i kako se ruše kulturna blaga, kojima bi se trebala ponositi Evropa i cijeli svijet. Prije pet stoljeća, u vrijeme kada se kršćanska Evropa dičila svojom prljavštinom i kada je ta ista Evropa inovirala štikle, kako bi prljavim evropskim ulicama mogli da se koliko-toliko normalno kreću, u vrijeme kada su tragali za najboljim mirisima, kojima su željeli neutralisati smrad koji se zbog nekupanja mjesecima i godinama širio evropskim metropolama, u Sarajevu i Bosni i Hercegovini su bila: javna kupatila, javne česme, javne besplatne bolnice, hanovi, karavan-saraji, učilišta i biblioteke. U to vrijeme su se na najboljim lokacijama, u blizinama džamija, od državnih novaca pravile crkve i sinagoge i nikada se niko od muslimana nije protivio jačini crkvenih zvona, i nikada niko nije ni pomislio da kaže koju ružnu riječ nemuslimanu, jer je pravo svakog čovjeka da vjeruje u što želi.
A u toj istoj “civiliziranoj i demokratskoj” Evropi, na početku XXI stoljeća u većini zemalja nema džamija, niti će ih sve su prilike uskoro biti, jer se, navodno, ne uklapaju u regulacione planove, a da ne govorimo o ezanu koji se može učiti samo u zatvorenom prostoru.
U Republici Bosni i Hercegovini je proveden strašan genocid, a na njegovim temeljima je u Dejtonu priznata i genocidna tvorevina dejtonska Republika Srpska, u čemu međunarodna zajednica ima velike “zasluge.”
Ideja i inicijativa o rehabilitaciji Draže Mihajlovića, vođe četničkog pokreta, koji je strijeljan 17. jula 1946. godine treba da zabrine sve nas, jer je to ujedno i pokušaj rehabilitacije ideje četništva koja podrazumijeva najstrašnije zločine i genocid. Ali i bez toga Ravnogorci se okupljaju i organiziraju i prkose svima nama, a posebno organima vlasti i međunrodnim institucijama, koji sve to nijemo posmatraju i ne žele preduzeti ništa da se njihovo djelovanje spriječi. Prošlogodišnja izjava vođe Ravnogorskog četničkog pokreta: „Nama koji baštinimo tradiciju Ravnogorskog pokreta nikada relaksiranija situacija nije bila. Za nas je rat izazov i ako bog da bit će rata. Nemojte misliti da se ovdje išta može riješiti lijepim metodama. Odavno je to pogrešno i bez agresivnih metoda nema rješenja. Jedna od agresivnih metoda jeste što smo mi ravnogorci već pet godina ujedinjeni na svim prostorima srpske otadžbine…” Prema tome Ravnogorski četnički pokret u Republici Srpskoj, uživa u slobodi koju su im omogućile institucije vlasti Bosne i Hercegovine, što je zaista sramno i to su dodatni razlozi da budemo oprezniji i svjesniji opasnosti kojima smo okruženi.
Braćo i sestre! Ne zaboravimo agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu i genocid nad Bošnjacima! Budimo budni i oprezni! Trudimo se da u svojim životima budemo dosljedni nosioci baklje islama, rađajmo, odgajajmo i školujmo našu djecu, pričajmo im o agresiji i genocidima, jer na žalost o tome djeca ne uče u svojim školama i fakultetima, budimo hrabri i odlučni i nikada više ne dozvolimo da stojeći u redovima čekamo milost koljača!
Gospodaru, učvrsti nas na putu islama, ne dozvoli da pod tegobama pokleknemo, učini nas sigurnim za veličanje Tvoga imena! Pomozi ugroženim muslimanima, ma gdje bili i podari im skoru pobjedu! Sačuvaj nas od zla Tvojih i naših neprijatelja! Uputi našu djecu i potomke, budi nam Milostiv na Sudnjem danu i počasti nas u Džennetu društvom poslanika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi!
(minberba)
