Cijele noći nisam mogla spavati. Drhtala sam cijelim tijelom i bez obzira šta da sam uradila da se smirim, nisam mogla prestati drhtati. Sada znam da je babo bio strašno zabrinut za mene, ali tada sam bila toliko izgubljena u strahu, koji me stiskao i paralizovao, tako da mi se sve i svako činio tako dalekim, pa čak iako su stajali odmah pored mene, u istoj sobi. Bila sam u “boci” (svome svijetu), okružena debelim, iskrivljenim staklom. Svaki put kada bi eksplodirala bomba nešto u mojoj glavi bi “puklo” i svi ljudi i stvari oko mene u našem stanu bi nestali. I onda kada bih se ponovo “probudila”, gledajući oči svoga babe i mame, tražeći olakšanje u njihovim očima, ali olakšanja nije bilo, i strah je ostajao duboko u meni. Ne sjećam skoro ničeg što sam radila da mi prođe vrijeme u tim danima.