Kurdsko pitanje kao gorući problem islamskog svijeta
Nedavni teroristički napad Radničke partije Kurdistana (PKK) na tursku vojsku u kojem su ubijena dvadeset i četiri vojnika je prema mišljenju brojnih analitičara udarac prije svega na inicijativu vladajuće AKP partije da se otvoreno i u skladu sa demokratskim normama i na principima poštivanju ljudskih prava i prava manjina počnu baviti „kurdskim pitanjem”, ali sa potencijalno daleko složenijim implikacijama. Još prije izbora je turski premijer Recep Tayyip Erdogan najavio kako „Turska priprema veliku akciju usmjerenu na rješavanje kurdskih pitanja i okončavanje višedecenijske napetosti i nasilja. Njome se za cilj ima proširenje kulturnih prava etničkih Kurda u zemlji i osiguranje kraja terorističke Radničke partije Kurdistana (PKK)”. Sličnu inicijativu je predlagao i osuđeni bivši lider PKK Abdullah Öcalan, koji se već deset godina nalazi u turskom zatvoru na otoku Imrali kod Istanbula, a koji je preko svog advokata predložio početak pregovora između Kurda i Turske republike. Međutim, nisu se ovoj inicijativi usprotivili samo radikalni elementi iz PKK-a, nego i turski nacionalisti koji nisu spremni činiti bilo kakve „ustupke Kurdima” ili razgovarati o ponovnom definisanju pojma turske nacije i idejama građanstva.
Samo Bog zna kome još od regionalnih, svjetskih, ali i lokalnih centara moći odgovara nastavak tursko-kurdskog rata baš u ovom trenutku, ali je jedno izvjesno: to sigurno nije interes ni Turaka niti Kurda. Već dugo vremena je svima u tom dijelu svijeta jasno da se problemi u kurdskim pokrajinama ne mogu riješiti silom i da će se prije ili kasnije stvari morati rješavati iskrenim razgovorom o svim otvorenim pitanjima.
Kurdsko pitanje je problem koji ne opterećuje samo Tursku, iako je tu sukob najotvoreniji, nego se to pitanje prepliće kroz brojne bliskoistočne otvorene konflikte i Turska koja pretenduje da bude regionalni lider i model za rješenje brojnih problema arapskog svijeta, ako želi istinski preuzeti tu ulogu treba iznaći efikasnu i djelotvornu politiku prema Kurdima. Upravo zato posljednji napad na tursku vojsku i vojna intervencija u Sjevernom Iraku u koju je Turska uvučena može imati dalekosežne posljedice na brojne događaje u regionu koji se možda na prvi pogled i ne čine direktno povezanim.
San o kurdskoj državi
Kada su nakon Velike arapske pobune protiv Osmanlija (1916.) i konačne propasti islamskog Osmanskog hilafeta na području Bliskog istoka počele nicati nacionalne države po nikad razjašnjenim kriterijima, jedan narod ili nacija se u čitavom procesu nije baš najbolje snašao. Bili su to Kurdi, koji su imali svoj zaseban nacionalni identitet, jezik i kulturu, ali nisu dobili zasebnu državnu nego su se preko noći našli kao manjina u četiri nezavisne države: Turskoj Kemala Ataturka u kojoj dominira turski nacionalizam, Siriji i Iraku koje će se kasnije ustrojiti na temeljima socijalističkog modela arapskog nacionalizma, te šiitskom Iranu. Od tada pa do danas traju napori Kurda da se izbore za svoju nezavisnu domovinu i da sačuvaju svoj identitet i kulturu prikliješteni između dva nacionalizma.
Sve to vrijeme oni na svim stranama granica vode borbu za nezavisnost ili barem autonomiju. Nijedan od tih kurdskih pokreta, poput onog kojeg je u Iraku predvodio Mullah Mustafa Barzani iz Kurdistanske demokratske partije ili onog u Iranu, koji je rezultirao kratkotrajnim proglašenjem nezavisnosti u Mahabadu, nije dao željene rezultate, a iza sebe je ostavio desetine hiljada ubijenih i još više protjeranih Kurda.
Danas u regiji živi oko 26 miliona Kurda od čega u Turskoj oko četrnaest, i upravo je u Turska već desetljećima najznačajnije poprište kurdske borbe za nezavisnost. Turska je desetljećima svoj odnos prema kurdskoj zajednici temeljila na sporazumu iz Laussane, koji je cjelokupno muslimansko stanovništvo Turske smatrao jedinstvenim narodom. Ankara je poticala migracije Kurda iz ruralnih područja sa istoka zemlje u gradove na zapadu Turske, a sve s ciljem njihove asimilacije. Ovo je za rezultat imalo da danas na domicilnom kurdskom području na jugoistoku živi tek trećina turskih Kurda, ali i stvaranje neprijateljstva i nepovjerenja Kurda prema turskoj državi. Kao reakcija na ovu politiku 1978. godine je osnovana prokomunistička Kurdska radnička partija (PKK). Nakon što je početkom osamdesetih godina vodstvo organizacije preuzeo karizmatični Abdullah Öcalan, PKK je djelimično redefinirala svoju političku zadaću s ideološkog ka nacionalnom oslobođenju, da bi nestankom Sovjetskog Saveza početkom devedesetih gotovo u potpunosti odbacila marksističku ideologiju te čak prihvatila vjerske elemente.
Stranka je 1984. počela oružani sukob na jugoistoku Turske s ciljem osnivanja socijalističke države Kurdistan. Zbog svojih separatističkih težnji Turci su ih smatrali prijetnjom teritorijalnom integritetu države, a turski saveznici u NATO-u su se plašili širenja socijalističkih ideja tako da je odgovor turske vojske bio nemilosrdan. Pretpostavlja se kako je do 2007. godine u sukobima između turske vojske i PKK-a poginulo oko 40.000 osoba.
Nesposobna da se nosi sa vojno nadmoćnijim neprijateljem PKK se okrenula gerilskom stilu ratovanja, a vremenom je sve više prerastala u terorističku organizaciju koja se sve češće služila terorom, pa i samoubilačkim napadima, kako bi skrenula pažnju na svoje ciljeve postavljajući bombe širom Turske ubijajući stotine nevinih.
Napadi PKK-a i pogoršanje tursko-sirijskih odnosa
Propašću SSSR-a i žestokim udarcem kojeg je kurdskim pobunjenicima u Iraku zadao režim Sadama Huseina PKK se našla još u težoj poziciji. Kada je 1998. Sirija popustila pod pritiskom Ankare i zabranila PKK-u da na njenoj teritoriji ima svoje baze, Öcalan je bio prisiljen krenuti svijetom u potrazi za azilom stalno bježeći od turskih sigurnosnih agencija.
Međutim, taj bijeg je okončan nakon što je u februaru 1999. turska obavještajna služba, uz pomoć izraelskog MOSADA u glavnom gradu Kenije uhapsila Öcalana. Öcalan je 1999. godine osuđen na smrtnu kaznu, što je kasnije promijenjeno u kaznu doživotnog zatvora. Tada se činilo da je zadat posljednji udarac kurdskom snu o vlastitoj državi. Onda je uslijedio američki napad na Irak, nakon kojeg je irački dio Kurdistana dobio značajnu autonomiju i relativnu ekonomsku stabilnost što je ponovo osnažilo, ne samo kurdski nacionalni identitet u regionu, nego je ponovo vratilo PKK na vojnu i političku scenu. Od tada je već nekoliko puta turska vojska prelazila granicu sa Irakom poduzimajući operacije protiv kurdskih pobunjenika koji od tamo izvode akcije u dubini turske teritorije.
Neki su već primijetili kako se novi val eskalacije napada PKK-a na tursku vojsku poklopio sa pogoršanjem tursko-sirijskih odnosa i pritisaka Istanbula na režim Bešara Eseda da prestane sa krvavim gušenjem demonstracija, što oni ne smatraju slučajnošću. Ne treba zaboraviti da je ne tako davno ministar vanjskih poslova Izraela Avigdorž Liebermanž za izraelski dnevnik Yediot Aharonot izjavio u kontekstu odgovora na to što je Turska udaljila izraelskog ambasadora iz Ankare nakon što se Izrael odbio izvinuti zbog ubistva turskih humanitaraca na brodu Mari Marmara 2010. godine kako “Turska mora biti kažnjena zbog svojih postupaka”. Tada je nabrajajući osvetničke mjere koje Izrael može i treba poduzeti spomenuo i „jačanje kooperacije s kurdskim pobunjenicima u Turskoj i njihovom terorističkom PKK organizacijom , napomenuvši kako to podrazumijeva i opskrbu oružjem, kao i jačanje veza s Armencima, tradicionalnim turskim rivalima. Lista onih kojima destabilizacija prilika u Turskoj ide u prilog je duga i ovih dana se u Istanbulu i Ankari prst upire u brojnim pravcima, ali se sve češće postavlja pitanje odnosa Turske prema svojim građanima kurdske nacionalnosti i stvarnoj spremnosti da se kao država i društvo uhvate ukoštac sa tim izazovom. Zato će „kurdsko pitanje” i način na koji će se AKP partija nositi s njim definisati ne samo stabilnost Turske i Bliskog istoka, nego i ulogu koju će Turska igrati u tom dijelu svijeta a koju bi brojni protivnici jačanja turskog utjecaja u arapskom svijetu rado na ovaj način kompromitovali.
(preporodcom)
