U ljudskoj je psihi da se zapita kamo ide ovo društvo uvijek kad se dogode porodične tragedije koje nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim.
U svega nekoliko dana našu zemlju potresle su dvije takve tragedije koje su, da nam država brine za vlastite građane, možda i mogle biti spriječene. Cijela BiH i dalje žali za dvogodišnjim Vedadom Ražanicom, čiji mladi organizam, uprkos hrabrom angažmanu njegovih roditelja i ljudskoj solidarnosti, nije izdržao borbu s opakom bolešću.
Samo malo prije toga tragično je završio Admir Bajrić izdahnuvši u avionu na povratku u BiH iz dalekog Pakistana, gdje je bio na transplantaciji bubrega.
Građani BiH još nisu zaboravili mladu Bišćanku Almu Hadžić, mališana iz Sarajeva Viktora Tomaševića i mnoge druge mlade ljude koji više nisu među nama. Sve ih je poput Vedada i Admira država u kojoj su rođeni iznevjerila, ostavivši njihove porodice na cjedilu u očajnoj nadi da će pobijediti u utrci s vremenom i skupiti potrebna sredstva za liječenje uz pomoć humanitarnih akcija.
Mnogo je ovakvih i sličnih ljudskih sudbina zbog kojih se s pravom možemo zapitati: Vrijedi li se uopće više baviti sramnom borbom za fotelje u vlasti koja je zbog odsustva savjesti suodgovorna za tragične sudbine mnogih bh. porodica?
(dnevniavazba)
