
Gledam jednog Bošnjaka. Mlad je. Ne bih mu dao više od dvanaest, trinaest ljeta. Gledam ga kako u koloni od nekoliko hiljada sebi sličnih, na Maršu mira, gazi po podrinjskim puteljcima i vrletima. Na njemu torba, u torbi komad hljeba i koji gutljaj vode, pod torbom čista i nevina dječačka duša, u duši čelična volja i odlučnost da izdrži svu teškoću časnog puta. Ne razumije on, na licu mu vidim, ne zna što ide tim stazama. Ne shvata on da svojim sitnim koracima možda korača po kostima svojih vršnjaka. Nije on kadar promisliti kako se kapi njegovog znoja, možda, negdje u zemlji sastaju sa kapima krvi njegove generacije koja je, ne tako davno, tuda hodila. Ne shvata taj mali dječak puno toga ali sluti nešto veliko. Čas je nasmijan kao da je zavirio u kutak Dženneta i tamo ugledao mnoge dječačke duše, čas je ozbiljan kao da se i sam suočava sa julom 1995., a čas je zamišljen kao da posve razumije sve.