
Nadomak grada, na zelenom brežuljku, kroz srebrnu zavjesu toplog vazduha nazirale su se dvije prilike. Pored kuće na brijegu stajala je nena i zahvaljujući Bogu na vedrom vremenu zadovoljno posmatrala unuka Ahmeda kako veselo trčkara, čavrljajući kao da priča sa vjetrom. Ahmed je sa svojih nepunih pet godina izgledao sićušno i nježno i čak je u naručje mogao stati. Ahmedova majka je uređivala avliju i s ponosom gledala ružičnjake. Bila je poput njenih ruža u najljepšem svom dobu, puna želja i životne snage.
Vjetar i ljetnje sunce brzo su sušili tek razastrte haljine po tenefu. Ahmed je gledajući niz blagu padinu pitao majku šta su sve one velike kuće što se vide u daljini, prekrivene prozirnim titrajima toplog vazduha što je stvarao prelijepu zavjesu obasjanu ljetnim suncem. "Srebrenica!"-govorila mu je majka. "Tamo ćeš, ako Bog da, u školu. A kad odrasteš i budeš momak ići ćeš tamo i u šetnju."