Čovječe, razmisli!
Čovjek je nesumljivo najljepše stvorenje Allahovo. „Mi čovjeka stvaramo u skladu najljepšem“ (At-Tin, 4). Sastavljen je od tijela i duha. Čovjek se rađa slab i nejak. Kako raste, postepeno jača i upoznaje svijet oko sebe. U isto vrijeme on uči kako treba na ovom svijetu živjeti. Svi ljudi se bore da u životu budu sretni i zadovoljni, a da li će to postići zavisi od toga šta ih njihovi roditelji i sredina u kojoj žive nauče da je ispravan način života. Nas je stvorio Allah, dž.š. On nam je dao lik, ruke, noge, uši, oči, snagu i mnogobrojne druge blagodati kojima se služimo u životu.
On je ljudima slao Svoje poslanike da ih poduče vjeri i ispravnom načinu života kako bi bili sretni i zadovoljni. Islam stavlja na tu činjenicu naročito jak naglasak. Posvetiti se jedino duhovnim potrebama značilo bi težiti da postanemo meleki. Posvetiti se isključivo zadovoljavanju tjelesnih potreba značilo bi da smo se spustili na nivo životinja. Cilj stvaranja čovjeka sa njegovom dvostrukom prirodom, materijalnom i duhovnom, neće biti postignut ako čovjek ne zadrži harmoničnu ravnotežu između potreba svoga tijela i potreba svoga duha. Budući da je čovjek društveno biće, te da je upućen na svoju zajednicu, a i ona na njega, on ima i obaveze prema zajednici, odnosno drugim ljudima. Koncept društva zasnovanog na Islamu ne odvaja pojedinca od njegove zajednice niti ih smatra za dvije sile u sukobu koje pokušavaju da nadvladaju jedna drugu. Islamsko gledanje na ljudski život pretpostavlja njegovo neprestano kretanje ka svestranom napretku: duhovnom, moralnom i materijalnom. Sva tri ova vida ljudskog napretka nužno se nadopunjuju i njihov je razvitak međusobno povezan i uzajamno ovisan. Svako konkretno manifestovanje čovjekove vjere na pravi način, vodi ka uspostavljanju ravnoteže između duha i tijela (materijalnog).
Ali, „napredan“ čovjek našeg doba i podneblja se plaho osilio. Ide oholo. „Napredan“ čovjek ide, ne stoji u mjestu, što je dobro, ali se treba upitati kuda i s kim ide? Ako želi u Džennet, tamo neće stići, jer mu to neće dozvoliti šejtan s kojim se druži. On će ga u Džehennem odvesti, (šejtanu je Džennet zabranjen), pa radi na tome da mu društvo u Džehennemu što veće bude. Svaki insan ima šejtana za druga: on ga nikad ne ostavlja. Ali, šejtanu je gori jedan učen čovjek od hiljadu pobožnih ljudi. Šejtan se pobjeđuje korisnim znanjem. Šejtan neće doći čovjeku i reći mu: „Ostavi dobra djela, a radi loša nego će protiv njega upotrebljavati zamke, spletke i varke, kao što je – uljepšavanje neistine (laži)“.
Šejtan obećava ljudima mnoge laži. Šejtan nema odmora, on radi non-stop da bi zaveo što više ljudi. Nekad se čovjek osjeća da je toliko jak da ga niko ne može pobijediti.
„Napredan“ čovjek ne može pobjediti svoga neprijatelja sve dok ne sazna i ne nauči neke stvari o njemu. Prije svega, postavlja se pitanje: da li je „napredan“ čovjek ubjeđen da mu je šejtan istinski (ne)prijatelj ili samo misli?
Za „naprednog“ čovjeka, čini se, ne postoji ništa drugo osim njegovih materijalnih potreba, koje nastoji ostvariti, ne birajući način. Čitavog života koju planove kako da što više nagrabi, nasakuplja, pa makar i ne stigao da sve to potroši…
„Napredan“ čovjek i od Zapada preuzima svjetonazore o životu, priklanja se modernim kultovima i božanstvima kao što kult novca, rada po sistemu zapadnog viđenja, kult čovjeka tako ostaje vječiti drugar šejtana, a na Zapadu ima tako dobrih stvari, njih čovječe koristi, a ne one koje te u propast (od)vode!
Obuzet svakodnevnim poslovima i trkom da se što više obogati kako bi uljpšao svoj život i osigurao sebi i svojoj porodici svu udobnost dunjaluka, čovjek zaboravi na svoje dužnosti zbog kojih je stvoren, na svrhu svoga postojanja. Okupiran ovim svijetom, mišlju da sagradi kuću, vilu, veću nego komšija, da kupi dobro auto, da ode na odmor da se rastereti od svega toga, zaboravlja na ahiret, na vječnu kuću, na ljepote Dženneta koje se ne mogu porediti sa ljepotama koje gleda kroz naočale šejtana u tim odmaralištima. On robuje strastima, a ne svom Gospodaru.
U toj svojoj zasljepljenosti, što je uzrokuje njegova pohlepa, čovjek ne vidi, ili neće da vidi, sve ono oko sebe, a pogotovo duhovnu stranu. Ona ga ne zanima, jer njome ne može ostvariti svoje trenutačne potrebe. On nema briga. Njegova prva briga je dunjaluk; ima imetak, položaj i slavu, zdravlje, ženu i ljepotu, i … sve je tu, pa zašto se onda bojati? Čega se, onda, boji? Boga? Ne, u njegovom životu On ne postoji. Društva? Svakako ne drži do njega i mrzi ga. Od smrti? Možda, ali on o njoj ne razmišlja, ona je u njegovim očima jedna obična pojava.
On prolazi pored Allahovih znakova, praveći se da ih ne vidi. A evo šta mu Kur’an obećava kao nagradu za takav odnos: „Kad se nekom od njih uče naši ajeti, on oholo okreće glavu, kao da ih nije čuo, kao da je gluh – zato mu navjesti bolnu patnju!” (Lukman 7). „Napredni“ čovječe, vidiš li šta ti Allah nudi kao nagradu za oholost tvoju? Bolju nisi ni zaslužio! Zar se nećeš opametiti?!… Čovjek našeg doba i podneblja se uopšte ne obazire na Allahovu opomenu, neće čak ni da čuje, a kamo li da je prihvati. Kada mu bude rečeno da će izaći pred stvoritelja da odgovara za ono što je činio, prezrivo se nasmije, govoreći: Ma pričaj ti to nekom drugom! Nema poslije smrti ništa!
Čovječe, kako si tako kratkovid?! Bit ćeš proživljen, to je sigurno, jer ti to Allah u Kur’anu obećava, a On svoja obećanja ispunjava: „Zar čovjek misli da kosti njegove nećemo sakupiti? Hoćemo, Mi možemo ponovo stvoriti jagodice njegovih prstiju“ (Kijame 3-4). Čovječe „mudri“, a znaš li, zašto Allah spominje baš jagodice na prstima? Znadeš li da su papilarne linije, koje se na njima nalaze, različite kod svih ljudi. Zato je najbolja identifikacija ljudi baš na osnovu ovih linija. Ti dobro znaš koliko nas ima na ovoj našoj Zemlji. Preko sedam milijardi! Vidiš li koliko je velika Allahova moć? Zašto nećeš (ili ne želiš) da razmišljaš? Allah ti je dao uši, a ne slušaš, dao ti oči, a ne gledaš, dat ti je um, ali ga ti slabo koristiš. A evo šta Allah kaže onima koji, poput tebe, slabo koristi um svoj: „Uistinu nisu slijepe oči, već su slijepa srca u grudima!“ (Hadž 46). Žalosno je što te je sa zdravim očima zadesila sljepoća. Otrgni joj se, ne daj se tami, izađi na svjetlost što ju nudi Kur’an. Pođi putem spasa i potrudi se da svoju dušu očistiš, jer „Spašen je onaj ko je očisti, a propao je ko je uprlja!“ Ostavi svoje besmislene, kako ti tvrdiš napredne, ideje i okreni se Kur’anu. Da, tvoje ideje su napredne, ali napreduju u pravcu Džehennema!
Zar baš moraš biti od onih za koje Kur’an kaže: „Onima koji neće da vjeruju svejedno je opominjao ih ti ili ne, oni neće vjerovati“ (Bekare 6), ili „Oni nastoje da prevare Allaha i one koji vjeruju, a, ni ne znajući, samo sebe varaju“ (Bekare 9). Ako se okreneš Kur’anu, čeka te spas i sreća. Ako to ne učiniš, čeka te neminovna propast.
Čovječe, ti si dobro u Kur’anu zastupljen, a koliko je Kur’an u tebi? Pa ti sad čovječe, razmisli – i odaberi…!
(bosnjaci.net)
