Islamska scena sa „svojim” prijetnjama i opasnostima
Šta bi to, zapravo, bila islamska scena u Bosni i Hercegovini? Da li ona nužno podrazumijeva samo one aktere i one protagoniste koji su označeni atributima i pridjevima „islamski, muslimanski i(li) vjernički” i sve ono što oni čine, predstavljaju i za šta se zalažu? Prije svega, mislim na one radnike, djelatnike i mislioce koji su profesionalno vezani za Islamsku zajednicu, koji su označeni kao radnici Islamske zajednice, pa tek onda svi drugi. Sam pojam islamska scena u BiH podrazumijeva mnogo širi kontekst nego su to samo ti akteri i radnici IZ-e. Jer, radnike i uposlenike IZ-e ne može se tretirati samo kao subjekte, oni to dakako jesu, ali ne samo to, oni su itekako i objekti „vanjskog” tretiranja što uvjetno tu islamsku scenu čini mnogo širom nego što ona doista jeste. Dakle, ako neko „izvana” tretira neku pojavu unutar IZ-e ili nekog radnika, uposlenika, neku instituciju, onda on sebe, uvjetno kazano, tom objektivizacijom uvlači unutar te scene. Dakle, scena je jako široka, a uvjetno izlazi i izvan horizonata islamskog/vjerničkog određenja.
Isto tako, hoću kazati da je kolokvij u trajanju od dva dana nedostatan za ovako veliku i značajnu temu, zato je trebalo kolokvij produžiti za nekoliko dana više, ali, također, proširiti i krug zvanica koje bi aktivno uzele učešća. Mislim da je trebalo pozvati i predstavnike crkava, SPC-a i Katoličke crkve, predstavnike Jevrejske zajednice, predstavnike medija koji bi aktivno sudjelovali u ovoj raspravi. I to bi već mogao biti drugi korak i pravac u kojem bi se razmišljalo i u kojem bi se razvijala ova rasprava.
Isto tako, smatram da su ova dva dana, prvenstveno, prošla u reduciranoj raspravi i tretiranju samo dva toka islamske scene, jer su diskusije, ali i referati bili gotovo ograničeni i usmjereni samo u tom pravcu, a to su: „zvaničan tok” – Islamska zajednica; zatim radikalni neoharidžijski pokreti u BiH – i potencijalna opasnost koja se krije unutar tih pojedinih grupa i organizacija. Naravno, reagirao sam kazavši da se islamska scena u BiH ne može reducirati samo na ova dva toka, ona je mnogo šira i ona je mnogo otvorenija nego što se kroz ove rasprave i referate može naslutiti. Pored zvanične Islamske zajednice, postoji mnogo više tokova i polova prema kojima se kreće i razvija islamska scena, od onih radikalnih i opasnih krajnjih polova, pa do onih umjerenih i gotovo neprimjetnih tokova. Konkretno sam se osvrnuo na izlaganje i referat prof. dr. Fikreta Karčića u kojem je on kao primjere navodio neke islamske radikalne web-portale u kojima se oblikuje ljudska svijest na krajnje primitivan, krajnje opasan i destruktivan način. Naravno, riječ je o neoharidžijskim portalima i tekfir grupama koje u državi i svemu sekularnom vide neprijatelja br.1.
Znamo i vidimo takvu vrstu razmišljanja, a ona je za sad poglavito „internetske naravi”, što ne mora da znači da će samo kao takva i ostati, to je gotovo primitivna svijest (u onom kantovskom smislu svijesti, gdje je ona označena kao djelovanje, kao praktična komponenta, jer to je ono što nas zanima – djelovanje) koja da nije žalosna i tragična, bila bi smiješna, to su portali koji nisu vrijedni pažnje naučnih analiza, ali jesu vrijedni pažnje zbog potencijalnih prijetnji i opasnosti. Ali, treba kazati da oni, kao takvi, kao krajnje radikalan desni pol, nisu jedina opasnost unutar islamske scene. Jer, ti izljevi mržnje, sa kojima se još uvijek suočavamo, prije svega imami, kao prvi „borbeni redovi”, ali i svi radnici IZ-e, nisu jedini.
Šta hoću da kažem? Islamska zajednica, kao središnji kurs, sa svojim uposlenicima i svojim institucijama, nije isključivo subjekt islamske scene, ona je i objekt preko kojeg se u tu scenu uvlače i svi oni koji IZ-e tretiraju. Tako se sasvim sigurno i sasvim izvjesno suočavamo i sa drugom vrstom opasnosti, drugim, krajnje lijevim polom, a to je onaj ništa manje agresivan – ateistički, rigidni, sekularni pol. Tu se podrazumijevaju oni akteri koji su nominalno islamskog, zapravo muslimanskog određenja, ali deklarativno ateističkog!
I koja je razlika između krajne radikalno desnog pola unutar islamske scene i krajnje fanatično lijevog? Razlika je dakako u poziciji, desnoj i lijevoj, što ih supstancijalno čini drugačijim i različitim, ali u odnosu prema centru, prema zvaničnom toku i središnjem kursu islamske scene – oni su isti. Gotovo da nema razlike između onog radikalno desnog fanatika koji „ohalali” krv svakog imama koji poziva vjernike da izađu na izbore i glasaju i onog lijevog fanatika koji u svom deklarativnom i agresivnom ateizmu izjavljuje da ne želi da mu „đavolji okot klanja dženazu”, ovdje naravno misli na sve imame, a pri tome se dodatno i provokativno zaogrće ogrtačem islamofobije i razmahuje zastavama otvorenog, jasno iskazanog neprijateljstva. Oba pola su deklarativna u svojoj mržnji, svom neprijateljstvu prema reisu-l-ulemi, imamima, na koncu, čitavoj Islamskoj zajednici. Gotovo s istom neizvjesnošću, opasnošću i prijetnjama smo se suočavali i još uvijek suočavamo od radikalno desnih fanatika kada u džamijama ili izvan džamija obavljamo vjerske dužnosti i obrede – i sa ništa manje opasnijim prijetnjama i izljevima mržnje kada upalimo tv ili kompjuter i izađemo na internet od strane određenih „lijevih” web-portala koji proklamiraju agresivni ateizam i u islamofobičnom raspoloženju napadaju upravo one vrijednosti i protagoniste koji promoviraju središnji kurs islamske scene, dakle, Islamsku zajednicu.
Islamska scena u BiH nije zatvorena, ona je itekako otvorena po svojoj početnoj i osnovnoj vrijednosti (defaultu). A Islamska zajednica nije samo subjekt te scene, ona je objekt tretiranja – izrazito vanjske influencije, ali i njenih krajnih polova. Islamska zajednica predstavlja main stream islamske scene u BiH. Njenu „prilagodljivost”, umjerenost i plauzibilnost treba sačuvati od svih vanjskih i krajnjih influencija. Tu bi, dakako, država trebala povesti veću i značajniju ulogu. U smislu kontroliranja i praćenja odnosa polova prema centru, ali i u smislu neutraliranja mržnje koja izbija iz tih polova. A mržnja generira mržnju, polovi kvasaju i gotovo nezaustavljivo rastu.
Na koncu, sjetimo se i Kundere koji kaže: „Ekstremi su granice iza kojih život prestaje!” Da, ekstremi su granice sa kojima život, u svim svojim pozitivnim implikacijama i konotacijama, prestaje.
Islam je vjera sredine. A muslimani su ummet sredine (ummeten wesetan). Ta je sredina, po učenju Kur’ana, zbog nužnosti svjedočanstva, jer samo središnja pozicija daje mogućnost legitimnog i pravednog svjedočenja o statusu i stanju scene, ljudi na njoj – i čitavog svijeta.
Muhamed Velić
Ostali tekstovi… BAhNUt ćemo svi, prije ili kasnije Čega nam, zapravo, fali?! Čemu smo skloni u dijagnostici Cvrčak nacija Džamijski crijep, mubarek… Fesad u ljudskoj ćeliji Gdje smo nakon hidžre fulali? Gdje smo sada mi?! Gledati zločin(ca) u oči Građani(n) opasnih namjera Hapšenje Milorada Dodika I see dead vjeronauka! Između seansi Mekkija Turabija i neodoljive Šeherzade Manipuliranje mrtvima i živima Marijin Dvor od milijardu maraka Minbere nisu spavale Opasni politički brakovi Palestina danas – Bosna sutra Pismo kerovima S druge strane Šansa – kao otvoren prozor Slon u dnevnom boravku Šućurica Sukob (ideja) Suze u očima vs. Mržnja u srcima Svekolika izvinjavačka Tri krezuba U službi velikosrpske politike „Koga sada voli Angelina Joli?” „Pješke” – druge nam nejma „Psetokratija”
(rijasetba)
