Intervju: Muhammed Hassan, egipatski alim i daija

El-Džezira: U ovoj emisiji želimo upotpuniti priču koja se tiče svih Egipćana, bez obzira kojoj religijskoj zajednici pripadaju pa – dobro nam došli, uvaženi šejhu! Započnimo naš razgovor neredima na vjerskoj osnovi koji su izbili između muslimana i Kopta u Egiptu i Vašom posjetom selu Sul na južnoj strani Kaira gdje je bio i epicentar tih sukoba: Šta se, ustvari, tamo dogodilo?

Šejh Hassan: Najprije želim kazati da je islam vjera pravednosti i milosti. Od kako je islam osvojio Egipat – a tome ima više od četrnaest stoljeća – pa sve do danas, Kopti i kršćani općenito u Egiptu žive u sigurnosti i bezbjednosti. Stoga je sasvim pogrešno islamu imputirati neke pogrešne stvari koje ponekad počine neki njegovi pripadnici. Tako, ako tu i tamo dođe do nekih poremećaja bilo od strane onih koji se vezuju za Muhammeda, s.a.v.s., ili onih koji se vezuju za Isaa, a.s., mi u tom slučaju ne trebamo optuživati te dvije velike vjere s kojima su ljudima došli Isa i Muhammed, a.s. Odmah na početku želim kazati da islam nikada neće prihvatiti nasilje prema Koptima, ni prema onima u Egiptu, niti prema onima koji žive bilo gdje u svijetu. To je načelo – na temelju kojeg kojega treba prići ovom problemu. Prije nego prijeđemo na ono što se dogodilo u selu Sul, htio bih podsjetiti na jedan hadis. Naime, Ebu Davud, s vjerodostojnim prijenosnim nizom, bilježi sljedeće Vjerovjesnikove, s.a.v.s., riječi: “Onaj ko počini nasilje prema nemuslimanu koji živi pod muslimanskom vlašću, ili mu uskrati neko njegovo pravo, ili ga optereti preko njegovih mogućnosti, ili uzme od njega nešto mimo njegove volje, takvome ću ja biti parničar na Sudnjemu danu!” To je ta veličina islama. Vjerovjesnik, s.a.v.s., nam, naime, hoće kazati da je atakovanje na život Kopta strogo zabranjeno, jednako kako je zabranjeno atakovati i na život muslimana. Prema tome, mi ne možemo smatrati da je život nemuslimana u muslimanskoj državi jeftin. Kako god je strogo zabranjeno proliti muslimansku krv, isto tako je strogo zabranjeno proliti i koptsku krv.

U Muslimovom Sahihu navodi se hadis kojega prenosi Abdullah ibn Omer, u kome stoji da je Božiji Poslanik, s.a.v.s., rekao: “Ko ubije nemuslimana koji je pod vlašću muslimana, taj neće osjetiti miris Dženneta, premda se njegov miris osjeća na udaljenosti od četrdeset godina hoda!”

Naša vjera, naš Vjerovjesnik, s.a.v.s., uče nas da nijedan musliman nigdje u svijetu, nema pravo nekog nemuslimana prisiliti da uđe u islam. Mi smo dužni vjeru samo dostaviti, učiniti je dostupnom i na prikladan je način objasniti drugima “mudro i lijepim savjetom”, tj. na lijep i uljudan način, ne na grub i osoran, ne na nasilan i odbojan način. Nakon toga dužni smo nemuslimane ostaviti da sebi sami odaberu put kojim će ići, da uđu ili ne uđu u ovu vjeru. Uzvišeni Allah kaže: Reci: “Istina dolazi od Gospodara vašeg, pa ko hoće neka vjeruje, a ko hoće neka ne vjeruje!” (El-Kehf, 29.). Još kaže: A da Gospodar tvoj hoće, svi bi na Zemlji bili vjernici! Pa zar ćeš ti ljude silom tjerati da budu vjernici?! (Junus, 99.).

El-Džezira: Međutim, u životnoj stvarnosti postupci nekih muslimana su direktno, ili indirektno doprinijeli da se poruši crkva, da se ona zapali i da neki ljudi, kršćani, budu istjerani iz svoga sela?!

Šejh Hassan: Dopustite mi da ilustriram tu situaciju u njenim stvarnim okvirima, da je portretiram iznutra… Vidite, ja ne poričem da se u stvarnom životu ponekad dešavaju neke loše, pogrešne stvari, no želim naglasiti da su neki mladi ljudi s kojima sam se imao priliku susresti u selu Sul u sebi nosili jedan izuzetan naboj, jedan osjećaj da se prema njima činilo nasilje. To je, dakle, rezultat pritisaka i tortura koje su nad njima vršene u ranijem periodu i to niko objektivan ne može negirati…

El-Džezira: Mislite na mlade ljude muslimane, ili na sve mlade Egipćane?

Šejh Hassan: Ja sada govorim o Egiptu, jer je Egipat, kako sam to rekao na prošloj hutbi, srce islamskoga svijeta, i Egipat ima mnogo neprijatelja izvan i unutar svojih granica koji žele da se to srce zaustavi, da prestane kucati, da ne bude živo. Također sam rekao da je nešto najopasnije što se Egiptu može desiti to da se rasplamsa vatra međuvjerskoga sukoba. Ali, ponavljam – a vratit ću se Vašem pitanju – da se u životnoj stvarnosti doista dešavaju neke pogrešne stvari, da se prave pogrešni koraci, no za njih ne treba optuživati vjeru kojoj ti izgrednici pripadaju. Vidite, kada sam tamo mlade ljude otvoreno i jasno upitao: “Zašto ste nasrnuli na crkvu? Želim jasan odgovor!”, jedan od njih mi je rekao da su oni, nakon dženaze koju su klanjali jednom mladiću iz sela, koji je bio toliko omiljen među njima kao niko drugi u selu dugi niz godina i čija je dženaza bila posjećena kao nijedna prije nje – tada su se pokrenule sve one silne emocije, a Vama je poznata pozadina toga, i ja sada to ne bih potencirao zarad naše časti, našeg ugleda i dostojanstva – ovi mladi ljudi, ispunjeni bijesom i srdžbom, krenuli su prema crkvi kako bi uhvatili onog osumnjičenog mladića kršćanina, odnosno Kopta. U crkvi pak nisu našli nikoga… Naši mladi ljudi su mi rekli – a neki su jučer na nekim televizijskim kanalima izjavljivali da sam ja rekao kako crkva pravi sihr muslimanima – da crkva pravi sihre muslimanima, pa kad su u crkvi našli i papire o tome, s imenima i prezimenima nekih muškaraca i žena… Oni su meni te papire pokazali, ja i moj prijatelj dr. Safvet el-Hidžazi smo ih vidjeli…, razbješnjeli su se i počeli paliti i rušiti crkvu.

El-Džezira: Šejh Hassan, bilo ko je mogao podmetnuti te papire s imenima i prezimenima… To je barem lahko učiniti. To apsolutno ne može biti opravdanje za takav postupak?

Šejh Hassan: Ja sam njima to isto rekao. Kazao sam im: “Pitam vas…” – te moje riječi su zabilježile kamere – “Zar nema sihra i među samim muslimanima?!” Rekli su da ima. Pitao sam ih o onome koji je sihr napravio samome Vjerovjesniku, s.a.v.s. – da li je on, kojemu je taj sihr spravljen, ustao i popalio jevrejske hramove, i porušio ih?! Ne, on to nije učinio! Ja ovdje govorim o tome šta je tamo doista bilo, što ne znači i da ja to opravdavam. Čak i da je to doista tako, ja opet nemam pravo, moja mi vjera ne dopušta da opravdam rušenje crkve samo stoga što su u njoj neki naši mladi ljudi našli papire s imenima nekih ljudi muslimana. Ja sam potpuno uvjeren, ne zato što mi to objektivna stvarnost nalaže, već iz čisto vjerskih razloga, jer je naša vjera ono – kako sam to rekao i onim mladićima – što regulira naše riječi, naše postupke i naše emocije, i niko nema pravo da govori šta hoće i kada hoće, ili da čini što mu je volja kad mu je volja. Naprotiv, kad mu se rekne: “Ovo je propis Gospodara našega!”, ili: “Ovo je propis našega Vjerovjesnika!”, tada ti, kao musliman, nemaš pravo kazati nešto drukčije od onog što su o tome kazali Uzvišeni Allah, ili Njegov Poslanik. Kada Allah i Poslanik Njegov nešto odrede, onda ni vjernik ni vjernica nemaju pravo po svome nahođenju postupiti! A ko Allaha i Njegova Poslanika ne posluša, taj je, sigurno, skrenuo s Pravoga puta! (El-Ahzab, 36.); I tako mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore! (En-Nisa’, 65.). Potom, objasnio sam im da ovaj problem u Sulu, treba i zadržati u okvirima Sula te da bi, u protivnom, to moglo imati razorne posljedice po čitavu zemlju i, štaviše, nanijeti štetu reputaciji same vjere, u i izvan Egipta. Vi dobro znate da mediji upravljaju svijetom, da oni stoje iza svjetske politike…

El-Džezira: Sa Vama je bio i dr. Safvet el-Hidžazi, no ja želim čuti od Vas: da li je rušenje crkve na način na koji je to učinjeno, strogo zabranjeno (haram) po vjeri?

Šejh Hassan: Apsolutno. Po islamskom vjerozakonu (Šerijatu) to nije dopušteno.

El-Džezira: Da li to kažete samo zbog osjetljivosti vremena u kome se to desilo…?

Šejh Hassan: Nipošto!

El-Džezira: Znači li to da ćete biti toga stava i kada se situacija u Egiptu stabilizira i stanje u njemu se dovede u normalan tok?

Šejh Hassan: Dakako! Učenjaci islama veoma vode računa o tome šta je u interesu zajednice, a šta je po nju štetno… Štaviše, oni su stava da otklanjanje štete ima prioritet nad pribavljanjem koristi. Oni kažu: “Ako se nađu dvije zabranjene stvari jedna uz drugu, i ona veća od njih se ne može suzbiti drukčije osim činjenjem one manje štetne, tada ta manje štetna stvar nije zabranjena po vjeri…” Pa ipak, i pored svega ovoga, naglašavam da naša fetva o zabrani rušenja crkve nije ni na koji način ovisna o ovome što se dogodilo. To je postojana fetva. Nije dopušteno srušiti postojeću crkvu…

El-Džezira: Čak ni u slučaju kad za nju ne postoji dozvola od nadležnog državnog organa?

Šejh Hassan: Imamo, dakle, konkretnu crkvu. Ako državni organi to pitanje razmotre kroz institucije zakona i ustanove da je crkva izgrađena nelegalno, tada imaju pravo da je poruše, ali niko na svoju ruku nema pravo rušiti sagrađenu crkvu. Vidite šta je rekao Omer – Allah njime bio zadovoljan! – kada je došao iz Medine da preuzme ključeve Jerusalema i kada je kršćanskim podanicima dao bezbjednosnu garanciju… Šta je rekao? Rekao je: “U ime Allaha, Milostivog, Svemilosnog. Ovo je zadata riječ data ovdašnjem narodu od Omera, Božijeg roba i zapovjednika pravovjernih. Zapovjednik pravovjernih, bio bolestan, bio zdrav, garantira sigurnost svim ljudima u pogledu njihove ličnosti i imovine ili u pogledu stvari koje se odnose na njihove hramove i njihovu vjeru. Crkve se neće rušiti, neće se pretvarati u stanove; niti će im se umanjivati stečena prava; niti nanositi šteta njihovoj imovini. Neće se na njih u pogledu vjere pritisak činiti, niti će im se uopće ikakva šteta nanositi.” Dao im je, dakle, garancije da će biti zaštićeni njihovi životi, njihova imovina, njihove crkve… Dao im je i garanciju da se slobodno mogu kretati, da će svaki od njih biti siguran i ako ode iz Jerusalema i ako ostane u njemu. Zagarantirao im je da od njih ništa neće biti uzeto, osim onog zakonskoga dijela. Štaviše, pritom je rekao da im je to garancija od Allaha, od Njegova Poslanika i od halifa koji će vladati poslije njega. Pisanju toga dokumenta prisustvovao je i Halid ibn Velid, Amr ibnu-l-’As, Abdurrahman ibn Avf, Muavija ibn Ebi Sufjan…

El-Džezira: Bilo bi divno da se taj Omerov postupak aktuelizira sada kod ovoga što se dogodilo u Egiptu?

Šejh Hassan: Štaviše, to se mora aktuelizirati. To će se, ako Bog da, i desiti, jer mi, Bogu hvala, ne prihvatamo nasilje, bilo da se čini muslimanima, ili Koptima. Naša vjera strogo zabranjuje nasilje! Imam Ibn Hazm u svojoj knjizi Meratibu-l-idžma’ (Stepeni konsenzusa), u vezi stim, navodi konsenzus čitave muslimanske zajednice. Naime, poznato je da je vrlo mali broj pitanja oko kojih postoji jedinstven stav svih učenjaka. Toga je jako malo i ako uzmeš Ibn Munzirov El-Idžma’ (Pitanja oko kojih postoji konsenzus učenjaka) i ona bi, u odnosu na ona oko kojih postoji razilaženje, mogla stati među korice jedne knjige. A jedno od pitanja oko kojeg postoji konsenzus je upravo ovo koje je vezano za zabranu nasilja nad ljudima općenito.

El-Džezira: Ovi Vaši stavovi će, nesumnjivo, biti iznenađenje za neke Kopte. Naime, za vrijeme posljednjih događanja u Egiptu često je isticano da su selefisti baštinici vjerskoga ekstremizma protiv kršćana u Egiptu?

Šejh Hassan: Svima želim potvrditi da oni koji pripadaju selefijskoj orijentaciji – a ja selefistima ne nazivam ni neku političku stranku, ni grupaciju – predstavljaju sigurnost za sve ljude na Zemlji, jer je to put Allahove Knjige i Sunneta kako su ga razumijevali Ebu Bekr i Omer, te ljudi iz prve i druge muslimanske generacije… Na čelu toga puta nalazi se naš prvak, Muhammed, s.a.v.s., tako da ja nemam pravo uzdizati se nad Allahom, uzdizati se nad Allahovim Poslanikom! Zar smijem postupati suprotno od Allahove Knjige, a ona kaže: Ako te neki od mnogobožaca zamoli za zaštitu, ti ga zaštiti da bi saslušao Allahove riječi! (Et-Tevba, 6.). Vidite, Uzvišeni ne kaže: Ti ga uzmi u zaštitu a onda ga primoraj da prihvati ovu vjeru, već: Pruži mu sigurnost, jer su oni narod koji ne zna! Potom, kako da postupim suprotno hadisima koje sam maločas spomenuo, a kojima ću pridodati još jedan hadis za kojega bih volio da bude ispisan jezicima svih naroda na Zemlji tako da ga svi mogu pročitati. Hadis bilježi El-Buhari u “Velikoj historiji” (Et-Tarihu-l-kebir), te Nesai u svom Sunenu, posredstvom Amra ibn Hamneta el-Huzaija – Allah njime bio zadovoljan! – gdje Božiji Poslanik, s.a.v.s., kaže: “Onoga ko nekome zagarantira da ga neće ubiti pa ga ubije, ja se odričem pa makar taj kojega je ubio bio i nevjernik!” Vidite, to je to poštivanje čovjeka u Muhammedovoj, a.s., vjeri…

El-Džezira: Čak i ako ubijeni ne bi ispovijedao vjeru svoga ubice?!

Šejh Hassan: I ako bi bio nevjernik, po doslovnom slovu hadisa! Molim stručnjake da potraže ovaj hadis i uvjere se u njegovu vjerodostojnost. Ponovit ću ga još jednom: “Onoga ko nekome zagarantira da ga neće ubiti pa ga ubije, ja se odričem pa makar taj kojega je ubio bio i nevjernik!” El-Buhari i Muslim bilježe i jedan drugi hadis, posredstvom Abdurrahmana ibn Lejle, koji kaže da su Kajs ibn Sa’d i Sehl ibn Hunejf bili komandanti muslimanske vojske prilikom Bitke na Kadisijji. Kad je tuda naišla neka dženaza, njih dvojica su ustali na noge pred njom, pa kada im je rečeno da je to dženaza nekom nemuslimanu, a ne muslimanu, Sehl ibn Hunejf i Kajs ibn Sa’d su rekli: “Božiji Poslanik, s.a.v.s., je bio u sjedećem položaju, pa je pored njega naišla dženaza nekog Jevrejina i on je ustao na noge. ‘Božiji Poslaniče’, rekli su prisutni, ‘to je dženaza Jevrejinu!?’, a Allahov Miljenik im je rekao: ‘A zar i on nije čovjek!?”…

El-Džezira: Problem je u tome, uvaženi Šejhu, što oni koji slijede selefijski put, odnosno koji tvrde da su selefije, ne govore jednim jezikom, već govore različito – slažete li se sa mnom?

Šejh Hassan: Potpuno se slažem sa Vama! Za to pak ne okrivljujem sam selefijski pravac, već pogrešno razumijevanje toga pravca. Ta, načela toga pravca su Božanska i vjerovjesnička. Priznat ćete da ta različitost proishodi iz pogrešnog razumijevanja relevantnih dokaza, jer se dokazi mogu razumijevati na različite načine. Toga je bilo čak i u vremenu Božijega Poslanika, s.a.v.s. Vidite, svi su, primjerice, razumjeli Poslanikov, a.s., nalog da niko ne klanja ikindija-namaz osim kod plemena Benu Kurejza, ali su se ashabi razišli čak i u toj jasnoj naznaci. Jedni su bili mišljenja da namaz treba obaviti u njegovom vremenu, dok su ga drugi odgodili sve do isteka namaskog vremena…

El-Džezira: Mislite da je razmimoilaženje u ovom našem vremenu odraz zdravlja, a ne bolesti?

Šejh Hassan: Razmimoilaženje u svakom slučaju uzrokuje sukob i podjelu. Uzvišeni kaže: Nemojte se prepirati pa da klonete i bez borbenog duha ostanete! (El-Enfal, 46.). Ali, dopustite mi da kažem, možda će Vam se dopasti to što ću kazati! Nesuglasje u pogledu nekih šerijatskih propisa, a ne u pogledu načela i pravila, ukoliko je svedeno na tačku nesuglasja i odvija se po etici nesuglasja, i nije nesuglasje. Da to još malo pojasnim. Muhammed el-Gazali – Allah mu se smilovao! – kaže: “Ako bi šutjeli oni koji nemaju znanja, tada razmimoilaženja ne bi bilo!” Problem je, dakle, u onima koji raspravljaju bez znanja!

El-Džezira: Uredu, to je tako u pogledu razmimoilaženja u šerijatskopravnim pitanjima, no šta je s onim svakodnevnim pitanjima, s političkim pitanjima… Neki selefisti su etiketirani kao adolescenti u političkom smislu, označeni osobama koje nisu kadre izreći politički ispravan stav. Jedni od njih su, naprimjer, podržavali revoluciju od 25. januara, a drugi su je osporavali. Jedni su otišli čak dotle da su učesnike u demonstracijama proglasili nevjernicima, te im dali roka od tri dana da se pokaju a ako se ne pokaju da se imaju odvojiti od svojih žena i nad njima se izvršiti kazna za otpadništvo od vjere!? To su temeljili na činjenici da su se dotični digli protiv vladara? Nešto ovakvo, dakako, ne može biti zdravo razmimoilaženje!

Šejh Hassan: Slažem se! I ne smijemo glavu zabijati u pijesak i prelaziti preko opore nam i bolne stvarnosti s kojom se sada suočavamo u našem Egiptu. Vidite, desio se taj rascjep, ta podijeljenost…

El-Džezira: Oprostite, gdje ste Vi bili za vrijeme tog njihovog razmimoilaženja?

Šejh Hassan: Bio sam na Tahriru, to je svima poznato!

El-Džezira: Ponekad se stjecao dojam – barem su to tako sugerisali neki televizijski kanali – da ste namjeravali te mlade ljude vratiti njihovim kućama?! Naime, tvrdili su da ste otišli tamo kako biste ih uvjerili da se vrate svojim kućama, pa kad ste vidjeli kako stvar stoji na licu mjesta, promijenili ste mišljenje?

Šejh Hassan: To se nije desilo, apsolutno ne! Ja, Bogu hvala, ne radim ni za koga na ovome svijetu i ništa me drugo ne pokreće do vjera. Ne želim politički položaj, ni vjerski. To ni ubuduće neće biti područje moga zanimanja. Ja sam samo sluga Allahove vjere i onoga čemu je pozivao naš Poslanik, a.s., a potom i ove zemlje. To ću i ostati sve dok ne sretnem svoga Gospodara Uzvišenog. Ja sam, dakle, konačno opredijeljen i u tom smislu nemam nikakve dileme. Prva moja riječ koju sam izrekao o revoluciji – a kanal “Rahmet” je tada, kao što znate, bio zatvoren, pa sam je snimio na Kanalu Durra, a potom je emitirana i preko kanala “Rahmet” – bila je zazivanje Allahova blagoslova na revoluciju već u prvom danu njenog izbijanja. Hvala Allahu pa je svaka riječ koju sam izgovorio o tome snimljena! Ne kažem to kako bih se time nekome dodvorio, jer ni od koga ništa ne tražim, niti imam potrebe da se nekome umiljavam, da ističem neku svoju lidersku ulogu u tome… Kažem, dakle, samo ono što mi nalaže moja vjera i za šta imam dokaz. Dakle, bio sam uz te vrle ljude i srcem i dušom, davao im savjete… Štaviše, tražio sam od njih – čak i u tom snimljenom materijalu, koji je emitiran desetinama puta na kanalu “Rahmet” – da ustraju, da ostanu postojani…

El-Džezira: Uvaženi šejhu, kakav je Vaš stav o tome – naime da se Egipat ustroji kao građanska, a ne vjerska država?

Šejh Hassan: Egipat pod islamskim zakonodavstvom živi već više od četrnaest stoljeća. Naši mladići, koji su izišli na demonstracije, zahtijevajući slobodu, okončavanje nasilja i sl….

El-Džezira: Hoćete kazati da je Egipat imao islamsko zakonodavstvo i za vrijeme Husnija Mubareka tokom više od trideset godina njegove vladavine?!

Šejh Hassan: Da, u najmanju ruku generalno gledajući. Hvala Allahu, zvanična vjera Egipta je bio islam, kako je to eksplicitno naznačeno u ovom paragrafu koji se sada aktuelizira, te da je islamski vjerozakon osnovni izvor državnog zakonodavnog sistema… To je, dakle, jedan od paragrafa Ustava, a ja ovdje ne govorim o primjeni, ili neprimjeni toga. U svakom slučaju, niko razborit sada ne može zagovarati ukidanje te tačke Ustava, a Vi ste i sami kazali da to niste ni čuli ni od koje zvanične instance egipatskih kršćana. S druge strane, to je nešto što muslimani ovdje nikada ne bi prihvatili. Ne želim da nas doživljavaju kao nekakvu terorističku prijetnju, ali želim kazati da smo mi, hvala Allahu, spremni dati svoje živote i svoju krv za svoju vjeru. Nama je naša vjera na prvom mjestu, na prvom mjestu, na prvom mjestu.

El-Džezira: Uvaženi šejhu, vratimo se revoluciji od 25. januara i različitom stavu u vezi sa njom, odnosno učesnicima u njoj… Neki su podržavali učešće u njoj, a neki to smatrali strogo zabranjenim i čak učesnike etiketirali nevjerstvom – jeste li, možda, razgovarali s nekim od lidera selefijskog pokreta u vezi s tim?

Šejh Hassan: Diskusija se odvijala za sve vrijeme trajanja demonstracija. Dopustite da kažem, nadovezujući se na ono što sam ranije kazao, da pripadnici selefija, odnosno oni koji sebe smatraju selefijama, i danas različito vide revoluciju i one koji su sudjelovali u njoj, te imaju različite stavove o njenim konzekvencama u pogledu kandidiranja  za predsjednika, za Savjetodavno vijeće (Medžlisu šura) i Narodnu skupštinu (Medžlisu ša’b). Slažem se sa Vama – selefije prije ovoga perioda nisu imali iskustva s političkim angažmanom u bilo kojem njegovom obliku pa odatle ovo kolebanje, nesnalaženje…

El-Džezira: S druge strane imamo potpuno jasan stav Muslimanske braće – oni su od samog početka stali na stranu demonstranata i uzeli velikoga učešća u njima, stali rame uz rame s drugim političkim strankama na Trgu Tahrir. Njihova pozicija je, dakle, bila sasvim jasna, za razliku od selefija… Da li je sada mnogim selefijama jasno da je njihovo osuđivanje Muslimanske braće za uplitanje u politiku bilo pogrešno?

Šejh Hassan: Da, to je mnogima od njih postalo jasno, naime da je to bila greška s njihove strane. Shvatili su da su i oni trebali pripremiti kadrove, no niko nije mogao ni zamisliti da će se destiti ovo što se desilo. Mi smo bili, i još uvijek smo, uvjerenja da je naš osnovni zadatak pozivanje u vjeru, angažovanje na tom planu. Vjerovali smo, i ja sam to vjerovao, da stvarna promjena društvenog stanja započinje s promjenom pojedinaca, budući da vlade ne dolaze s druge planete, već da su one samo izlučevine društvenog tkiva.

El-Džezira: Ali, mislim da ćete se složiti sa mnom da vlada koja vam dopušta punu slobodu djelovanja na planu pozivanja ljudi u vjeru, više doprinosi vašoj snazi u tome nego vlada koja vas progoni? Vi ste po raznim mjestima držali govore ljudima, držali hutbe po mnogim džamijama – gdje ste, naprimjer, danas klanjali džuma-namaz?

Šejh Hassan: Danas sam klanjao džumu u džamiji Amr ibn el-’As i u hutbi sam govorio upravo o blagoslovljenim ostvarenjima revolucije!

El-Džezira: Dakle, u džamiji u kojoj klanja više desetina hiljada ljudi!

Šejh Hassan: Više stotina hiljada!

El-Džezira: Uredu. Je li Vam to bilo dopušteno prije ove revolucije?

Šejh Hassan: Ne, apsolutno ne!

El-Džezira: Prema tome, vlast, odnosno njena narav, nije nebitna, uveliko utječe na Vaše pozivanje u vjeru?

Šejh Hassan: Želim Vam kazati nešto, i želim da to bude obznanjeno čitavom svijetu. Ja nisam mogao otići klanjati džuma-namaz, održati predavanje, pa čak ni izići iz zemlje bez prethodno dobivene saglasnosti državne bezbjednosti. Mi to svi dobro znamo.

El-Džezira: Uvaženi šejhu, prije revolucije od 25. januara, postojale su tendencije, odnosno neki selefijski elementi, ili ljudi koji sebe smatraju selefijama, držali su zabranjenim kandidiranje za zakonodavni organ, zapravo Parlamentarnu skupštinu, argumentirajući to činjenicom da je Zakonodavac Uzvišeni Allah i Njegov Poslanik, te da su izvori zakonodavstva poznati – da li je to još uvijek tako? Šta vi mislite o tome?

Šejh Hassan: Stvar je sada drukčija. Tvrdim vam da su mnogi počeli mijenjati svoje mišljenje, uključujući i velik broj najistaknutijih predstavnika selefijske orijentacije u Egiptu.

El-Džezira: Jeste li i Vi među njima?

Šejh Hassan: Da, među njima sam i ja.

El-Džezira: Znači, više ne mislite da je kandidiranje za zakonodavni organ po vjeri zabranjena stvar. Muslimanska braća su se često žalili na vas selefije, isticali su da ste im vi velika prepreka u njihovoj političkoj borbi protiv vlade?

Šejh Hassan: Sada je to potpuno drukčije, jer je drukčija i stvarnost koju sada imamo. Ja sam lično bio od onih koji bi, kad bi ih neko upitao o izborima, odmahivali rukom i govorili: “Nema od toga ništa, to je prazna priča!” Mislili smo da je to stvar odlučena, da je ta igra već odigrana. “Ne izlazi na izbore!”, govorio sam ljudima.

El-Džezira: Sada ne mislite da je izlazak na izbore zabranjena stvar?

Šejh Hassan: Ne, nikako! Istina, ja sam i ranije isticao da su o tome islamski učenjaci podijeljeni, i da se ne treba s nipodaštavanjem odnositi prema drukčijem mišljenju. Sada pak, nakon ovih događanja, u mnogim prigodama našim mladim ljudima govorim: “Moramo učestvovati na izborima, moramo imati pozitivan, ne negativan pristup tome…!” Štaviše, govorim im: “Nemoj biti ni indiferentan, već dadni svoj glas onome za koga pred Allahom misliš da je najprikladniji!”

Selefije bi trebale podržati kandidate Muslimanske braće

El-Džezira: Utvrđeno je da su zadnji izbori u Egiptu doista bili falsifikovani. Mnogi analitičari misle da oni ne bi bili takvi da nije bilo Muslimanske braće, tj. da na njima nisu učestvovali i oni; da bi, naime, bili korektni, da bi vladajuća partija izišla kao apsolutni pobjednik, i da bi tek po koje mjesto dobile neke druge političke stranke, koje bi tu bile tek kao dekor, praktično bez ikakvog utjecaja, i da je učešće na izborima Muslimanske braće rezultiralo falsifikovanjem izbora i monopolizacijom parlamenta od strane vladajuće partije, što je uveliko doprinijelo da narod iziđe na ulicu i promijeni političku kartu Egipta. Pitam Vas: da li sada, nakon svega ovoga, postoji mogućnost da selefisti stupe u savez s Muslimanskom braćom, s obzirom na bliskost ideja i islamsku pozadinu jednih i drugih?

Šejh Hassan: Da, to je sada u razmatranju. Ponavljam: to je sada u razmatranju. Ako selefisti i nemaju svojih ljudi s političkim iskustvom, koje bi mogli progurati naprijed, sada je u razmatranju prijedlog da se podrže Muslimanska braća. Ja lično njih podržavam!

El-Džezira: Zašto?

Šejh Hassan: Zato što su u samom načelu svoga djelovanja povezani sa vjerom. Nijedan od njih se nije ogriješio o vjeru, a vjera je osnova. Ne bi trebalo ići za nekom parlamentarnom stolicom i sl. nauštrb vjere, odričući se nekog njenog načela, temelja, onog što je u njoj nepromjenljivo. U tom smislu ja imam puno povjerenje u našu Braću – neka ih Allah nagradi dobrim! Molimo Allaha da ih pomogne i podrži na ispravnoj orijentaciji. Na nama je da se sada opredijelimo za onog kome vjerujemo, koga smatramo najboljim rješenjem u datoj situaciji, a ne da budemo daleko od objektivne stvarnosti. Upravo je to ono s čime se mi sada suočavamo. Ispravno je, međutim, da se od raspoloživoga opredijelimo za onoga koga smatramo najboljim među onima koji nam stoje na raspolaganju. Ja mislim, s obzirom da naša braća iz Muslimanske braće imaju političko iskustvo kroz višegodišnji angažman u parlamentarnom radu, da su oni najdostojniji i najpriličniji u ovoj fazi i da bi naša braća selefije trebala s njima uspostaviti neku komunikaciju i ostvariti saradnju. Vidite, mi često razgovaramo i razmjenjujemo mišljenja među sobom i imamo jedinstven stav o tome da ne trebamo kandidirati nikoga od šejhova (istaknutih vjerskih persona) i simbola našega pravca, niti on sam treba da se eksponira u tome. Ne treba da bude kandidat ni za predsjednika, ni za Narodnu skupštinu, ni za Savjetodavno vijeće, niti za bilo koju političku funkciju. Ono što trebaju uraditi jest da izaberu stručan, iskusan i svjestan kadar, koji se, s obzirom na svoje lične sposobnosti i predispozicije, i podršku stručnjaka, može iznijeti sa izazovima u narednom periodu. Nema nikakve smetnje da se u tome sljedbenici selefijske orijentacije okoriste svojom braćom iz reda Muslimanske braće, s obzirom na njihovo političko iskustvo i djelovanje…

Policija se izvinjava narodu

El-Džezira: Uvaženi šejhu, kako Vi vidite odnos između policije i naroda? Bilo je tu neugodnih stvari, no ne mogu se svi pripadnici policije tretirati isto. Među njima ima dobrih i ima onih koji to nisu?

Šejh Hassan: Činjeno je grozno nasilje, u to nema sumnje. Činili su ga neki elementi iz redova ranije policije, ne samo prema vjerskim učenjacima i pozivačima u vjeru, već prema svima. Istina, to nasilje možda nije bilo istoga intenziteta prema svima. Što se pak tiče ovoga perioda, htio bih kazati da se čišćenje redova i dovođenje stanja ured, ne može sprovesti bez sankcioniranja simbola pokvarenosti. U protivnom, Uzvišeni Allah ne bi ni propisao kaznene mjere, a propisao je: U pravičnom poravnanju za učinjeno (el-kisas) vam je opstanak, o razumom obdareni! (El-Bekare, 179.). Ali, časni ljudi su dužni – a ja ne poričem da u svakoj državnoj ustanovi ima onih koje treba pozvati na odgovornost, i ima časnih ljudi. Štaviše, i u samim tim institucijama, ma kako se one zvale, bilo je onih kojima je činjeno nasilje. Prema tome, nikako se ne bi smjela prekinuti nit povjerenja između naroda i časnih ljudi u tim institucijama, već naprotiv, tu nit treba osnažiti kako bismo započeli proces izgradnje. Čišćenje i promjena počinje iznutra, iz dubine i proteže se na svijest, čovjek počinje drukčije misliti. To je tako kod svakoga, i kod funkcionera i kod običnoga čovjeka: loše misli postaju dobre… Allah neće izmijeniti jedan narod dok on ne izmijeni ono što je u njemu! (Er-Ra’d, 11.). Prema tome, moramo započeti s izgradnjom mostova povjerenja između naroda i časnih ljudi u državnim institucijama kako bi se neometano mogla odvijati društvena izgradnja. Imam veliku bojazan od toga da vojska bude po putevima i raskrsnicama. Vojska treba da se povuče i rasporedi na granicama, da štiti zemlju, a da se policija vrati na svoje mjesto, nakon što se sa njom ponovo uspostave mostovi povjerenja. Veoma me obradovalo kada sam vidio onaj transparent na kojem je pisalo: Policija se izvinjava narodu! To je pozitivan korak. Policija treba da poštuje svoj narod, njegovu ljudskost i dostojanstvo. Narodom se ne može vladati tiranisanjem, hapšenjima, ponižavanjima; narodom treba da se vlada istinom i pravdom.