Lagali su vas i o Piratima (Johann Hari)

IslamBosna.ba – Pirati, ljudi, koje naše vlade obilježavaju kao “jednu od najvećih opasnosti našeg vremena”, imaju jednu izvanrednu priču da ispričaju – i nešto pravde na svojoj strani.

Ko bi mogao i zamisliti da će 2009. godine svjetske vlade proglasiti novi rat protiv pirata? Dok ovo čitate, Britanska kraljevska mornarica – potpomognuta brodovima još najmanje dva tuceta nacija, od SAD-a do Kine – plovi prema somalijskim vodama da se bori protiv ljudi koje još uvijek zamišljamo kao nitkove sa papigama na ramenu. Oni će se uskoro boriti sa somalijskim brodovima, pa čak ganjati pirate na kopnu, u jednoj od najrazjedinjenijih zemalja svijeta. Ali, iza sve prividne ludosti ove priče postoji i jedan neispričani skandal. Ljudi, koje naše vlade obilježavaju kao jednu od najvećih opasnosti našeg vremena, imaju jednu izvanrednu priču da ispričaju – i nešto pravde na svojoj strani.

Pirati nikad nisu bili ono što smo mi mislili. U zlatnom dobu piratstva, od 1650-1730. godine ideja pirata kao bezosjećajnih, divljačkih lopova stvorena je od strane britanske vlade kao dio njihove propagande. Mnogi obični ljudi vjerovali su da je ovo pogrešno: pirati su često bili spašavani sa gubilišta od strane gomile ljudi koja ih je podupirala. Zašto? Šta su oni vidjeli, a što mi nismo? U svojoj knjizi “Nitkovi svih nacija”, historičar Marcus Rediker proučava dokaze da sazna o čemu je riječ. Ako bi neko postao trgovac ili mornar u tom vremenu – otet sa dokova londonskog East Enda, mlad i gladan – završio bi na palubi plovećeg drvenog Pakla. Radio bi cjelodnevno na skučenom i pretrpanom brodu i ako bi popustio makar sekundu, svemoćni kapetan bi te izbičevao. Ako bi popuštao stalno, mogao bi završiti u moru. A na kraju mjeseca ili godine često bi bio prevaren za svoju isplatu.

Pirati su bili prvi ljudi koji su se pobunili protiv ovakvog svijeta. Pobunili su se protiv svojih tiranskih kapetana, te stvorili drugačiji način djelovanja na moru. Kad bi dobili svoj brod, pirati bi izabrali kapetana i donosili sve svoje odluke kolektivno. Oni su dijelili svoj plijen na način koji je Rediker opisao kao jedan od najravnopravnijih planova raspoređivanja resursa koji se mogao naći u 18.stoljeću. Oni su čak prihvatali odbjegle afričke robove i živjeli sa njima kao jednaki. Pirati su pokazali vrlo jasno i prevratnički da brodovi ne treba da se vode na brutalan i nasilan način kako su to radili trgovački brodovi i Kraljevska mornarica. Zbog toga su bili popularni, iako su bili beskorisni lopovi.

Riječi jednog od pirata iz davnog doba – mladog Britanca Williama Scotta – treba da odjekuju u novom dobu piratstva. Baš prije nego što je obješen u Charlestonu, Južna Karolina, rekao je: “Ono što sam radio, radio sam da ne nestanem. Bio sam prisiljen na piratstvo da bih preživio.” U 1991. godini vlada Somalije – na Rogu Afrike – je krahirala. Otada se njenih 9 miliona ljudi muči i gladuje, a mnoge od najružnijih sila u zapadnom svijetu vidjele su ovo kao veliku priliku za krađu zaliha hrane ove zemlje i skladištenje našeg nuklearnog otpada u njihovim vodama.

Da, nuklearnog otpada. Vrlo brzo nakon pada vlade, misteriozni etiopski brodovi su se počeli pojavljivati na obalama Somalije, izbacujući golemu burad u okean. Stanovništvo koje je živjelo u priobalju počelo je da se razbolijeva. Isprva su patili od čudnih osipa, morske bolesti, a počela su se rađati i deformirana djeca. Onda, nakon cunamija iz 2005. godine, stotine odbačenih buradi iz kojih je curilo, pojavilo se na obali. Ljudi su počeli bolovati od bolesti koje uzrokuje radijacija i više od 300 ih je umrlo. Ahmedou Ould-Abdallah, UN-ov izaslanik za Somaliju, mi je rekao: “Neko odlaže nuklearni materijal ovdje.Tu su također i teški metali – kadmijum i živa. Trag  većine ovih materijala može se pratiti do evropskih bolnica i fabrika, koje ih izgleda predaju italijanskoj mafiji da ih se jeftino riješe.” Kada sam upitao Ould-Abdallaha šta evropske vlade rade po ovom pitanju, odgovorio mi je: “Ništa. Ovdje nema čišćenja, nema kompenzacija niti prevencije.”

U isto vrijeme, drugi evropski brodovi su pljačkali somalijske vode kradući im njihov najveći resurs: morsku hranu. Mi smo uništili sopstvena ribolovna područja prevelikim izlovom, i sada smo se premjestili u njihova. Više od 300 miliona dolara tuna, škampa, jastoga i drugih morskih plodova ukradeno je svake godine od mnogih putnika koji ilegalno plove somalijskim vodama. Lokalni ribolovaci su odjednom izgubili svoj izvor prihoda, i oni umiru od gladi. Muhammed Husein, ribolovac u gradu Marka, koji se nalazi 100km južno od Mogadisha, izjavio je za Reuters: “Ako se nešto ne učini, uskoro neće biti više ribe u našim priobalnim vodama.”

Ovo je kontekst u kojem su ljudi koje mi nazivamo piratima isplivali na površinu. Svako se slaže u tome da su to isprva bili somalijski ribari koji su na početku uzeli svoje brze čamce i pokušali da odvrate putnike i izbacivače otpada, ili makar da im uzmu porez. Zvali su se Volonterska obalna straža Somalije – i nije teško zaključiti zašto. U jednom telefonskom intervjuu, jedan od vođa pirata Sugule Ali kaže da su njihovi motivi bili da zaustave ilegalni ribolov i izbacivanje otpada u naše vode…”Mi sebe ne vidimo kao morske bandite. Smatramo morskim banditima one koji ilegalno love ribu, izbacuju otpad u naše vode i švercaju oružje preko naših voda.” William Scott bi razumio ove riječi.

Ne, ovo ne čini opravdanim uzimanje talaca, i da, neki od njih su samo kriminalci -posebno oni koji su napali zalihe hrane World Food Programma. Ali pirati imaju golemu podršku naroda lokalnog stanovništva s razlogom. Nezavisna somalijska novinska agencija WardherNews izvršila je najbolje istraživanje koje imamo o tome šta obični Somalijci misle o piratima i došli su do rezultata da 70% podržava piratstvo kao formu nacionalne odbrane teritorijalnih voda Somalije. Za vrijeme revolucionarnih ratova u Americi, George Washington i osnivači Amerike plaćali su piratima da zaštite američke teritorijalne vode, zbog toga što nisu imali mornarice niti svoje obalne straže. Većina Amerikanca su ih podržavali u tome. Da li je ovo nešto drugačije?

Da li smo očekivali da će izgladnjeli Somalijci stajati pasivno na svojim plažama, prčkati se u našem nuklearnom otpadu i gledati kako izvlačimo njihove ribe da bi bile pojedene u Londonu, Parizu ili Rimu? Mi nismo reagovali na te zločine, ali kad su neki ribari odgovorili presjecajući i uznemirujući tranzitni koridor kojim prolazi 20% zaliha svjetske nafte, počeli smo vrištati o zlu. Ako zaista želimo da se pozabavimo piratstvom, moramo da zaustavimo korijene njihovog nastanka – naše zločine – prije nego što pošaljemo naoružane brodove da iskorijene somalijske kriminalce.

Priča o ratu protiv pirata iz 2009. godine najbolje se može sumirati primjerom jednog pirata koji je živio i umro u 4. stoljeću pr. n. e. On je uhvaćen i doveden do Aleksandra Velikog, koji je zahtijevao da zna šta je on mislio pod držanjem vlasti nad morem. Pirat se nasmiješio i odgovorio: “Šta ti misliš sa zauzimanjem cijele zemlje; ali zbog toga što sam ja to radio sa malenim brodom, mene zovu pljačkašem, dok tebe, koji to radiš sa velikim flotama, zovu imperatorom.” I ponovo, naše velike imperijalne flote plove, ali ko je pravi pljačkaš?

Napomena: Neko komentatori su zbunjeni činjenicom da se istovremeno vrši odlaganje nuklearnog otpada i izlovljavanje ribe – ne bi li zbog toga ribe bile kontaminirane? Ustvari, somalijska obala se proteže dužinom od 3.300 km. Zamislite kako bi lahko bilo, bez ikakve obalne straže ili vojske, ukrasti ribu na Floridi i izbaciti nuklearni otpad u Kaliforniji, i znat ćete o čemu se radi. Ovi događaji se događaju na različitim mjestima, ali sa istim užasnim efektom: smrću lokalnog stanovništva i raspirivanjem piratstva. Tu nema proturječnosti.

Napisao: Johann Hari
Izvor: Huffington Post
Prijevod i obrada: IslamBosna.ba